Svatko od nas rađa se integriran, ali u životu se događa proces dezintegracije koja ide puno dublje nego što možemo zamisliti. Osnovni pokazatelj neintegriranosti je taj što se mnogi ne osjećaju potpuno, ne osjećaju kao da su u potpunosti ovdje. Razlog toga je u teoriji vrlo jednostavan, dok je u praksi nešto kompleksniji. Nemoguće je osjetiti stanje potpunosti i cjelovitosti dok postoji fragmentacija unutar naše psihe i dok smo odcjepljeni od sebe i svoje energije.

Osjećaj nepotpunosti se događa zbog odvojenosti. Tome doprinose naše traume, nepoželjna iskustva, emocionalni naboj, lažni identiteti kao i brojne druge stvari. Osjećaj nepotpunosti rezultat je despiritualizacije tj. gubitka dijelova sebe, svoje duše tijekom života.

Nepotpunost se u životu manifestira kroz dubinsku odvojenost od života te prihvaćanje raznih priča vlastitog uma na temelju kojih gradimo svoj život. Osnovni pokazatelj nepotpunosti je taj koliko možemo osjetiti sebe i svijet oko sebe, koliko možemo osjetiti i prihvatiti da smo mi i sve oko nas ok i samim time opustiti se duboko unutar sebe uronivši u vlastiti mir.

Traženje sebe

Prema šamanizmu, gubitak duše je spiritualna bolest koja uzrokuje emocionalne i fizičke bolesti. Pa tako, u šamanizmu postavljaju vrlo zanimljivo pitanje – imamo doktore za srce, um i tijelo, ali tko brine o našem duhu kad je bolestan?

Do gubitka dijelova duše dolazi zbog raznih trauma koje iskušavamo u životu. Kad iskusimo traumu, dio naše duše odvaja se od nas sa svrhom da preživi iskustvo kroz koje prolazimo bježeći od punog utjecaja boli koje ono proizvodi. Gubitak tih krucijalnih dijelova nas tijekom života, a najviše tijekom djetinjstva, odmiče nas od životnosti i vitalnosti. Upravo su ti dijelovi nas dijelovi naše duše od kojih se u određenim trenucima u životu odvajamo te ih zamijenjujemo lažnim, nestvarnim osobnostima tj. identitetima putem kojih pokušavamo simulirati svoju pravu, iskonsku prirodu.

Svi trošimo ogromnu količinu energije tražeći te dijelove. Najčešće to radimo u potpunosti nesvjesno na različite načine – proučavajući snove, eksperimentiranjem s raznim spiritualnim metodama te kreiranjem odnosa koji će nam zrcaliti dijelove nas koji nedostaju. Nedostatak i odvojenost od tih dijelova stvara dubok osjećaj neprihvaćanja sebe koji se u životu manifestira na različite načine.

Necjelovitost duše vodi do ovisnosti

Najčešća manifestacija neprihvaćanja sebe, a samim time i necjelovitosti, je patnja. Svaki put kad patimo zbog nečega što nemamo, mi zapravo pokazujemo da nismo cjeloviti. To ne znači da ne trebamo imati novac, posao, odnose i slično, već je bitna pozicija iz koje pristupamo tim životnim segmentima. Teške emocije kojima možemo u životu biti izloženi nikada nisu odraz naše duše, već neintegriranih dijelova nas koji se u našoj svakodnevici odražavaju upravo kroz probleme i situacije koji nam stvaraju osjećaj patnje.

Necjelovitost duše, njezina fragmentacija vodi do ovisnosti. Kad je dio duše izgubljen, tražimo načine kako ispuniti tu prazninu, kako da sami sebi damo osjećaj cjelovitosti, koliko god taj osjećaj cjelovitosti bio lažan. Hoće li to biti kroz vezivanje za posao, neku osobu, vlastito dijete, cigarete, alkohol ili bilo koji drugi vid ovisnosti, nije uopće bitno. I upravo tu dolazi do patnje, jer ništa izvana ne može popuniti tu prazninu unutar nas samih. Metaforički rečeno, mrak u kojem se nalazimo možemo iskorijeniti samo ako unutar sebe upalimo svijetlo.

Vrlo bitan korak za vraćanje u stanje cjelovitosti i potpuno prihvaćanje sebe je izgradnja osobnog integriteta. U prijevodu, potrebno je kroz rad na sebi stvoriti vlastito, jako energetsko polje koje će se reflektirati i u svim našim životnim segmentima te koji će biti protkani našim životnim vrijednostima. Iako je ovo jedna sasvim druga tema, ali potrebno je naglasiti da upravo izgradnja integriteta dovodi do veće potrebe za neovisnošću te dubljim povezivanjem sa samim sobom. Tek tada možemo govoriti o tome da ne tražimo kompenzacije za svoju despiritualizaciju u vanjskome svijetu.

Tko sam ja – potraga za cjelovitošću

U podlozi svakog problema je upravo težnja za cjelovitošću duše. Probleme na najdubljem nivou iskušavamo zato što ne znamo tko smo (iako na površini stvaramo priče zašto imamo neki problem), zato što nam je svijest zaboravila na našu pravu prirodu zbog identificiranosti za razne programe našeg ega. Iskustva koja u životu imamo, bez obzira s kojim životnim segmentom ona bila povezana, reflektiraju nam našu necjelovitost te nam daju priliku da ponovno dođemo u to stanje. Koliko dugo će taj proces spoznaje i učenja trajati ovisi isključivo o našoj svjesnosti, odluci i količini energije.

U psihologiji je također poznat pojam cjelovitosti duše. Jung je smatrao da od rođenja svatko ima osjećaj cjelovitosti, ali s razvojem ega razbija se taj originalni osjećaj integriranosti. Psihološki gledano, cjelovitost duše ostvaruje se svjesnim vraćanjem vlastitom unutrašnjem centru koje počinje s iscjeljivanjem vlastite osobnosti.

U taoizmu, taj unutrašnji put, centriranje u sebi nazivaju Tao. Tao se vrlo često opisuje kao tijek vode koja nezaustavljivo ide prema cilju. Odmoriti se u Tao-u znači ispunjenje i savršenu samorealizaciju, jednom rječju cjelovitost.

Promišljanje o potpunosti, cjelovitosti i prihvaćanju sebe mnogima se čini kao metafizički proces što automatski stvara osjećaj nedokučivosti i udaljenosti te nerazumijevanja što prihvaćanje sebe uopće je i kako to postići. Kao što i psihologija govori, prihvatiti sebe znači uskladiti, razumjeti i modificirati različite dijelove svoje osobnosti. Prvi korak za postizanje toga je imanje i primjena adekvatnog znanja. To ne uključuje samo čitanje razne literature već i praktičnu primjenu pročitanog ili naučenog kroz neki vid edukacije te konstantan unutarnji poriv za učenjem, razvojem i širenjem svijesti .

Naučite više ovdje.