Možda će nekima ovaj naslov zvučati čudno i nerazumljivo, ali on je nešto što je od nevjerojatne važnosti svakome od nas. Što više upoznajemo sebe iznutra, svoj unutarnji svijet, to postajemo svjesniji koliko nismo prisutni u svom životu, u svakom trenutku. U neprisutnosti nas drže neprestani valovi misli te širok spektar emocija i tjelesnih senzacija.

Dok ne naučimo promatrati te elemente naše neprisutnosti i držati svijest u tijelu, do tada ne možemo osjetiti trenutak u kojem se nalazimo već osjećamo misli, emocije i tjelesne senzacije. Pozonost nam je usmjerena tamo. Fizički smo prisutni u trenutku, ali mentalno i energetski smo sasvim negdje drugdje.

Nerijetko me ljudi s kojima radim pitaju: „Što sa mnom nije u redu?“ Kontekst iz kojeg postave ovo pitanje je taj da im nije jasno kako to da imaju ok i lijep život izvana, a istovremeno konstantno imaju osjećaj da im nešto nedostaje i ne mogu percipirati da im je život skroz u redu. Ili ako žele poboljšati i promijeniti neki životni segment, kad do toga i dođu opet se pojavi isti efekt i isto pitanje. Tajni sastojak koji nedostaje u takvim situacijama smo mi sami. Nema nas koji možemo osjetiti život u svoj njegovoj punini i ljepoti.

Osjećati glavom, a ne tijelom

Efekt kojeg sam spomenula događa se kad nastojimo sebe i život osjetiti glavom. Osjećati glavom je nemoguća misija, jer glava nema taj kapacitet. To je kao da nastojimo glavom osjetiti ritam glazbe. Možemo čuti ritam, može nam se sviđati, ali bez obzira na to tijelo neće reagirati na njega.

Da bi mogli osjetiti život, svoj i općenito, u taj čin osjećanja treba biti uključeno naše tijelo. Primjerice, zamislite da se nalazite negdje u prirodi. Okruženje oko vas je prelijepo, mirno i uravnoteženo. Osjećati s glavom taj trenutak znači da vam prođe misao kroz glavu „kako je lijepo“, ali u tijelu ne osjećate ništa. Osjećati s tijelom taj trenutak znači da od glave do pete reagirate na prizor i okruženje u kojem se nalazite. U svijesti imate misao „kako je lijepo“, u srcu osjećate lagano uzbuđenje i osmijeh, smiješite se te tijelo svakim atomom upija ljepotu trenutka. Drugim riječima, možete se povezati s ambijentom u kojem se nalazite.

Osjećati tijelom daje nam mogućnost da možemo osjetiti svaki trenutak. Kad se s tijelom u potpunosti uključimo u ono što se u datom trenutku događa, svaki moment postaje meditacija – od šetnje, promatranja prirode, svakodnevnih obveza, pa sve do interakcije s ljudima, posla, seksa, itd. Sve navedeno možemo doživljavati i iskušavati s glavom ili s tijelom, ali razlika u doživljaju svakog trenutka na ova dva načina je drastično drugačija.

Odrezanost od trenutka je odrezanost od tijela

Kad krenemo na putovanje povezivanja s vlastitm tijelom iznutra, šokantno je koliko smo odrezani od njega, koliko nismo prisutni u određenim dijelovima tijela te koliko uopće ne možemo istinski osjetiti neke dijelove tijela. Osjećanje života s glavom nije slučajnost i nije produkt isključivo mentalnih procesa. Osjećanje s glavom događa se kad nemamo energetski tijek u tijelu zbog energetskih blokada i potisnutih emocija, pa sva energija ide u glavu jer nema kud drugdje.

Kad nam sva energija, svijest i pozornost ode u glavu, jedino što nam preostaje je živjeti iz te pozicije i ne propitkivati je li to normalan i prirodan način funkcioniranja i doživljavanja života. Ako se sada pitate to pitanje, odgovor na njega glasi – ne, to nije normalan i prirodan način življenja!

Svaka sekunda našeg života u kojoj su se događali trenuci nelagode, boli, povrede i razočaranja izazvala je u nama bujicu raznih tjelesnih senzacija, emocija i misli. Takve situacije zamrznu nas u trenutku kad se dogodila ta nelagoda i zamrznu tu nelagodu u našem tijelu, ako ju svjesno ne isprocesuiramo. Nakon x nelagodnih i bolnih situacija više nemamo kapacitet osjećati tijelom, jer je ono prepuno svega što smo potisnuli. Budući da moramo nastaviti sa životom, jedino što nam preostaje je pobjeći u glavu i iz te pozicije doživljavati sebe i svijet oko sebe.

Glava je sigurna zona, jer ako ne uključujemo tijelo u ono što nam se zbiva nećemo osjetiti prošle povrede koje nosimo u tijelu, potencijalno ćemo izbjeći buduće povrede te ako se one i dogode lakše ćemo ih potisnuti i ponašati se kao da se ništa nije dogodilo. Paradoksalno u svemu tome je to što ako živimo na takav način, jedino čemu i kome mi okrećemo leđa smo mi sami. S takvim načinom funkcioniranja osuđeni smo ne osjećati život oko sebe niti biti u stanju povezati se s trenucima od kojih se život sastoji.

Vraćanje osjećaja životnosti kroz ciljeve

Kad se odrežemo od tijela, odrezali smo sami sebe od života. Tada nam ulaz u život postaju vanjska postignuća, ciljevi koje želimo ostvariti. Želim više posla, više novca, putovati, biti u odnosu, imati više seksualnih odnosa, želim ovo, želim ono...lista može biti nepregledna. Neki će reći „ne, to ja ne radim, nisam ja takav/takva“. Ali, ako ti neki to ne rade, zašto tako žive?

U ovim ciljevima nema ništa sporno, jedini problem je pozicija iz koje želimo ostvariti te ciljeve. Kad živimo iz glave, tada nastojimo vratiti osjećaj da smo živi koji proizlazi iz tijela i suočavanja s onim što nosimo u njemu, kroz vanjska postignuća. Tada počinjemo razmišljati na način, kad ostvarim to i to osjećati ću se tako i tako. Primjerice, muškarci mogu reći „kad povećam prihode, biti ću miran“, a žene „kad zasnujem obitelj, biti ću napokon sretna“. Ili oboje mogu reći „kad skinem toliko i toliko kilograma, osjećati ću se bolje“.

Sve je to točno, ali kad se sve to ostvari zadovoljstvo i sreća koja ide iz toga vrlo kratko traje te vrlo brzo ljudi  shvate da u vanjskim postignućima nema dugotrajnog ispunjenja. I tako se opet vraćamo na početak ovog bloga i pitanje: „Što sa mnom nije u redu?“ Nije u redu to što u svim tim željama nema nas, već sebe želimo pronaći kroz ta vanjska iskustva. Kad bi u sva ta iskustva ušli prisutni u tijelu s mogučnošću da osjetimo to što želimo ostvariti i što smo ostvarili, tada bi u tome beskrajno uživali. U protivnom, samo svaki put još jednom potvrdimo koliko patnje nosimo u sebi, priznali mi to sebi ili ne i bili mi toga svjesni ili ne. I tada imamo izbor – krenuti ponovno u lov na ostvarenje novog cilja ili stati i okrenuti se prema sebi.

Ključ prisutnosti u trenutku leži u osjećanju tijela

Svako razočaranje nakon ostvarenog bilo kojeg cilja, kad shvatimo da smo i dalje prazni, neispunjeni i nesretni, može nam poslužiti kao poticaj da se okrenemo prema sebi. Da zaronimo unutar sebe i počnemo komunicirati sa svojim tijelom i s onim što u njemu imamo. Dopustiti si osjetiti ono što imamo u tijelu, što smo u njemu potisnuli, otvara vrata tome da opet oživimo i spustimo se iz glave.

U drevnim istočnjačkim znanjima kažu da kad se spustimo u tijelo, da se ponovno rađamo i da postajemo u potpunosti drugi čovjek. I to je zaista točno. Vidjeti sebe i svijet očima svoje glave ili očima svog tijela, tj. sa sviješću pozicioniranom u svojoj glavi ili u svom tijelu su dvije dijametralno suprotne perspektive.

Ništa nam ne može dati taj duboki osjećaj stabilnosti, mira i zadovoljstva, kao suočavanje s onim u sebi zbog čega smo se primarno od tih stanja i udaljili. Kad ne možemo osjetiti bilo kakvu sitnicu ljepote oko sebe, kao npr. ljepotu svakog godišnjeg doba, kako ćemo uživati u nekom ostvarenom cilju ili u danu koji je pred nama, a koji su puno veći od sitnica koje nas okružuju?

Ako doista želimo zaroniti u svaki trenutak i ako ga doista želimo osjetiti, tada je jedino rješenje zaroniti u sebe i u svoje tijelo u kojem se odražava stanje naše podsvijesti. Ono što ćete dobiti natrag od takvog načina i pristupa životu, višestruko će vam se isplatiti. Osjetite to na vlastitom, direktnom iskustvu...

Kako pokrenuti ovaj proces i početi živjeti uključeno u vlastiti život, naučite ovdje!