Um ima nevjerojatnu moć da iz svega napravi priču u našoj glavi, koja nema veze s realnošću niti s onim što će se dogoditi. Primjećujete li to kod sebe? Jako je bitno razumjeti snagu priča koje naš um priča te napraviti razliku između njih i direktnog iskustva života. Na takav način možemo koristiti misli bez da se upletemo u njih, što se može u trenutku i bez problema dogoditi sukladno sadržajima naše podsvijesti i što nam se trenutno događa u svakodnevici.

Um i ono što imamo u svojoj podsvijesti može biti ujedno i naš neprijatelj i prijatelj. Kad naučimo načine funkcioniranja uma, tada počinjemo brinuti o njemu i s tim unosimo više ravnoteže, mira i stabilnosti u svoj život. Tada nam um postaje prijatelj i odskočna daska za naš rast i razvoj. I tada se počinju pojavljivati sljedeća pitanja: „Jesu li misli koje imam stvarno točne? Koja vjerovanja i percepciju mene konstruiraju te priče? Kakav pogled na život i svijet kreiraju?”

Prosječan čovjek ima 17 000 misli dnevno

Prvi korak u radu s umom koji priča je primijetiti neprekidan tok misli i komentara koji je isprepleten s našim iskustvom. Bilo tko, tko je počeo meditirati uočio je ovaj proces. Čak i ako pokušavamo staviti pozornost na dah ili tijelo, prekidat će nas navala ideja, memorija i planova. Jedan budistički učitelj kaže da prosječan čovjek ima 17 000 misli dnevno. Međutim, taj proces nije prisutan samo dok meditiramo. On je prisutan cijeli dan i svaki dan od 0-24h.

Kao što žlijezde slinovnice luče slinu, tako i um luči misli. Misli misle same sebe. Ova proizvodnja misli nije loša, to je ono što um radi. To je njegova priroda. Problem nastaje kad se identificiramo s onim što um vrti, točnije s našim mislima. Iz tog razloga, jako je bitno naučiti ne izbjegavati i ne ignorirati svoje mentalne procese te usmjeriti se na uvježbavanje promatranja sadržaja svojih misli i procesa razmišljanja kao takvog.

Kad počnemo promatrati konstantan i ponavljajući proces našeg razmišljanja, primjetit ćemo kako po navici taj proces kreira osjećaj sebe i drugih. Taj proces stvara gomilu priča o tome tko smo mi kao osoba, od toga da nas denominira na razne načine do toga da stvara superiorne priče o nama koje služe kao stabilizacija boli koju nosimo u sebi. Primjeri toga bi recimo bili – „ja ništa ne vrijedim” i „ja sam savršen/-a i bolji/-a od drugih”.

Kad smatramo da su naše priče uma točne, bez obzira da li nas one denominiraju ili uzdižu na imaginarni pijedestal, u oba slučaja samo jedno je istina – te priče su neistinite i lažne! Početi primijećivati i uvježbati promatrati te priče te uviđati koju moć imaju nad nama je prvi korak izlaska iz doslovno pakla i iluzije koji one mogu stvoriti u našoj glavi.

Biti svjestan misli umjesto da se u njima gubimo

Osnovna postavka kod misli je da su one često jednostrane i netočne. Pogotovo dok ne upoznamo svoj um i način na koji on funkcionira, a najviše podsvjesni um. Do tog trenutka i tijekom procesa rada s podsvjesnim umom, primijetit ćemo da većina misli koje naša glava vrti su misli koje idu iz trauma koje smo doživjeli, obrazaca koje smo kroz život stvorili ili preuzeli od ljudi s kojima smo odrastali te iskustava koja su izgradila našu percepciju sebe samih i stvarnosti kao takve. To je prvi, nazovimo ga, sloj misli s kojima se suočavamo.

Zato je jako bitno naučiti biti svjestan misli umjesto da se u njima gubimo. Mnogi ne rade to, već ignoriraju svoje misli tako da zaokupe svoju pozornost s vanjskim stvarima. Ali čim stanu, identična struktura misli će se opet pojaviti i zarolati stari, dobro poznati tijek mentalnog procesa. Činjenica je da ne možemo pobjeći od sebe, pa tako niti od svojih misli. Jer kao što sam ranije napisala, one su vrlo često odraz onoga što smo proživjeli kroz život. Tu posebno mislim na one misli koje su opsjedajuće, koje nam stavljaju u toksična raspoloženja i onemogućuju nam da živimo onako kako želimo.

Ako uvježbamo sposobnost promatranja tih misli, primijetit ćemo koliko iz njih možemo naučiti – o svojim obrascima, strahovima, težnjama, potrebama i željama te općenito o svom životu. Primijetit ćemo koliko se kroz promatranje takvih misli možemo razviti i usmjeriti prema iscjeljenju onih dijelova sebe koji nam sprječavaju da živimo mirnije, stabilnije i opuštenije.

Postoje i misli koje interpretiraju naš svakodnevni tijek događanja i koje nemaju opsjedajuću prirodu. To je glas u našoj glavi koji intepretira svaki naš korak tijekom dana bez da mi to tražimo. On je jednostavno tu i priča i objašnjava dan koji se trenutno odvija. I taj sloj misli je potrebno promatrati, jer tada možemo zaći i ispod tog sloja te početi sve više uviđati da nismo niti te misli, kao što nismo niti one koje nas opsjedaju. To je drugi, nazovimo ga, sloj misli s kojima se suočavamo.

Što je iza misli?

Tek kad uravnotežimo svoju podsvijest, tada bljeskovi informacija koji se pojavljuju u našoj svijesti postaju naše vodstvo, a ne izvor nezadovoljstva i mentalnog kaosa. I to je pozicija do koje bi bilo dobro doći te koristiti svoj um i njegovu perceptivnost kao prijatelja i podršku.

Kad je podsvijest u dobroj mjeri uravnotežena, a to znači da smo isprocesuirali na adekvatan način sadržaje koji se u njoj nalaze, tada počinjemo primati informacije o sebi i o životu koje su točne. Tada počinjemo percipirati život onakav kakav on doista je. Niti da je samo crn ili samo bijel, nego onakav kakav uistinu je - a to znači da je ponekad crn, a ponekad bijel. To je, nazovimo ga, treći sloj misli. Iako, ovaj sloj niti ne možemo nazvati mislima u doslovnom smislu riječi već više spoznajama i uvidima.

Važno je osvijestiti da previše pričamo sami sa sobom i da te priče određuju jako puno toga u našem životu. Nismo unikatni u pričanju priča. Svi to rade. Vrlo često održavamo svoj svijet u unutarnjem dijalogu. Kad imamo znanja, postajemo svjesni da će se svijet kompletno promijeniti čim prestanemo pričati sam sa sobom te naučimo promatrati svoje misli i priče uma.

Kad usmjerimo svjesnost na proces razmišljanja, u potpunosti drugačija dimenzija postojanja nam se razotkriva. Počinjemo uočavati kako naša smješna i ponavljajuća rijeka misli konstantno konstruira limitiran osjećaj sebe s prosudbama, obranama, stabilizacijama i iskrivljenom percepcijom.

Ako pomno promatramo svoje misli, primjetit ćemo prostor između misli, prostor svjesnosti unutar kojeg misli izranjaju. Kad uspijemo to uvježbati, u tom trenutku postajemo svjedok svih stvari - tihi, otvoreni i živi. Neki će reći „da, znam sve to”, i to je ok. Ali osnovno pitanje je jeste li to uvježbali u svakodnevici? Tek tada možemo reći da nešto znamo, jer tek kad nešto prakticiramo i živimo to postaje pravo znanje.

Odvajanje od priča

Kad počnemo promatrati vlastite mentalne procese i procesuirati sadržaje podsvijesti koji ih generiraju, ogromno olakšanje dolazi iz činjenice da naše priče ne određuju tko smo mi ili što nam se događa. Sa svjesnošću možemo izaći iz priča koje um priča i biti svjesni kako se priča sama priča. Postajemo tako promatrač i čisti prostor svjesnosti. Kad to činimo, odmaramo se u „onome koji zna”. S tihim umom, onaj koji zna vidi kako konstruiramo svoj svijet kroz ponavljanje priča, koje su vrlo često netočne.

Dok promatramo svoje misli i propitkujemo svoja vjerovanja, počinjemo razumijevati da iako su razmišljanje, planiranje i prisjećanje od vitalne važnosti za naš život, to sve je puno površnije i okvirnije nego što se čini. Naše misli su uvijek privremene i jednostrane. Ali obično im vjerujemo. I zato, jako je bitno naučiti propitkivati svoje misli.

Imamo jako puno pogleda i mišljenja o tome što je dobro i loše, što je ispravno i neispravno i o tome kako bi stvari trebale funkcionirati. Ali to su samo mišljenja. Bez obzira koliko jako vjerujemo u svoju perspektivu, uvijek postoje drugačije perspektive i pogledi na svijet. Svatko gleda iz svog kuta gledišta, kojeg određuju sadržaji podsvijesti te osobe te je iz tog razloga ta percepcija često vrlo relativna.

Većina naše mentalne patnje proizlazi iz toga koliko se čvrsto vežemo za svoje relativne priče i vjerovanja. Međutim, u tišini meditacije vidimo nebitnu prirodu misli. Učimo promatrati kako se misli i slike pojavljuju i nestaju, bez ikakvog traga. Slijed slika i asocijacija gradi dvorac od misli. Ali ovi dvorci i planovi plutaju jedno vrijeme i onda nestaju, kao mjehurići mineralne vode, ujedno nam ponekad davajući duboke uvide o obrascima koji u velikoj mjeri utječu na naš život.

Biti u tijelu bistre glave

Ako su misli prazne, na što se možemo osloniti? Gdje je naše utočište? Kad počnemo raditi na sadržajima podsvijesti i kad naučimo promatrati svoj um, tada sve više počinjemo spoznavati tko jesmo i tko i što nismo. Um koji priča priče konstruira percepciju dobrog i lošeg, ispravnog i krivog, sebe i drugih. To je bezdan. Kad pustimo mislima da dođu i odu, bez da se identificiramo s njima, tada se možemo osloniti i odmoriti u tijelu. U tijelu vlada iskonska nevinost i bezbrižnost. Odmarajući se u tijelu, razvijamo povjerenje i hrabrost i u sebe i u život. Tada više ne moramo o svemu razmišljati, već dopuštamo životu da se odvija i raspetljava sam od sebe.

Kad se usidrimo u tijelu, tada nam misli postaju dar. Tada možemo misli koristiti mudro. Tada nam naše misli mogu postaviti smjer u životu, donijeti nam razumijevanje te nas uskladiti sa životom oko nas. Tada nam perceptivnost uma postaje vodstvo sa svojim uvidima, a ne kamem spoticanja.

Ako želite naučiti kako raditi na sadržajima podsvijesti, izaći iz priča uma i usidriti se u tijelu, saznajte više ovdje!