Realnost u kojoj živimo je polarizirana. Sve u njoj ima svoj plus i minus. Jedan od najvidljivijih polariteta je polaritet užitak-patnja. Upravo kroz taj polaritet većina percipira život – izbjeći patnju i bol te nastojati imati što više užitka. Život nije stremljenje prema iskustvima koja će nam donijeti isključivo užitak te izbjegavanja patnje pod svaku cijenu. Kratkoročno ovakav pristup životu možda i može funkcionirati, ali dugoročno ni u kojem slučaju.

Iskustva užitka i patnje bi bilo dobro gledati na potpuno drugačiji način. Njihova prolaznost nam daje spoznaju da se za ništa ne možemo vezati, da se za ništa ne možemo držati. Koliko god da nam je nešto u datom trenutku života bitno, značajno i ne možemo zamisliti život bez nekoga ili nečega, život na nevjerojatne načine u sekundi to može promijeniti. To je neprestani ples života kojem smo svi izloženi.

Međutim, ono što možemo je da kroz iskustva kroz koja u životu prolazimo učimo – o sebi, o drugim ljudima i o prirodi života. Pristupajući životu na takav način stječemo mudrost i razvijamo suosjećanje te se na takav način korak po korak budimo. Prvo iz vlastitih povreda dobivenih tijekom života, a nakon toga kroz duboke uvide o pravoj prirodi života.

Učiti znači ne bježati od onoga što se zbiva u nama i oko nas

Pristup životu kroz učenje mnogi izbjegavaju zato što bi se morali suočiti sa sobom i onime što imaju u sebi. Paradoksalno, iako mnogi to izbjegavaju, život nam svima servira situacije, iskustva i ljude koji nam točno ukazuju od čega bježimo i na što bi bilo dobro obratiti pozornost i iscijeliti unutar sebe.

Na prvi pogled ono što se zbiva izvan nas, u našoj svakodnevici, nema nikakve veze s onime što se zbiva u nama. Ono što mijenja ovakvu percepciju je znanje o tome kako su doista naš um i svakodnevica isprepleteni. A doista jesu. Nekad su te igre uma i svakodnevice vrlo očite, a nekad vrlo suptilne i pritajene. Ali o kojem god slučaju da se radi, poveznica uvijek postoji, kao i savršen poligon za učenje i razvoj.

Moći i znati povezati ono što se zbiva izvan nas s onim što se zbiva unutar nas postaje izvor ogromnih promjena. Kad počnemo živjeti na takav način, više nikada nećemo biti isti i ništa više neće biti isto. Ovakav pristup životu može stvarati opipljive i vidljive promjene ponekad doslovno i na dnevnoj bazi.

Ako ne bježimo od onoga što u nama generira ono što se zbiva izvan nas, s time pokrećemo ogroman proces koji nas i naš život mijenja iz temelja. Možda ću vam najlakše to približiti kroz primjer, recimo mobitela. U početku kad su tek došli na tržište bili su veliki, nezgrapni, teški i nimalo profinjeni. Kroz konstantan razvoj te industrijske grane, danas su mobiteli drastično manji, ergonomičniji, lagani, elegantni i profinjeni. Daljnjim razvojem u budućnosti pitanje je koliko daleko će njihov razvoj ići i što nas očekuje. Promjena će sigurno biti, ali kakvih to ćemo tek vidjeti. Isti princip vrijedi i za naš proces učenja, rasta i promjena – kroz učenje s vremenom se mijenjamo, a koliko daleko ide taj proces i u kojem smjeru to ćemo tek saznati.

Direktno iskustvo puta učenja

Kako izgleda put konstantnog rasta i učenja teško je objasniti u jednom blogu. Prvi razlog je taj što je većina navikla percipirati sebe i svoj život kao „tako je, kako je i tako će biti dok sam živ/-a“. Ovakvo vjerovanje nevjerojatno ograničava dubinski doživljaj sebe i života te unosi ogromno nerazumijevanje što to znači konstantno učiti i mijenjati se. Zašto? Zato što razbija prevladavajući način funkcioniranja u psihi koji se smatra nečim normalnim i cjeloživotnim.

Drugi razlog je taj što je neke stvari nemoguće riječima opisati. Jedini način da ih se istinski osjeti je da ih se iskusi na vlastitoj koži, kroz direktno iskustvo. Živjeti i učiti znači svaku sekundu biti otvoren i svjestan onoga što se zbiva u nama i oko nas. Kroz tu svjesnost i otvorenost u kombinaciji s adekvatnim znanjem, primamo nevjerojatno puno informacija. Te informacije nam ukazuju kroz koje filtere percipiramo život i kako su ti filteri nastali, koje emocije najčešće osjećamo, kako promišljamo u određenim životnim kontekstima, kakvu sliku imamo o sebi i zašto ju imamo, koji obrasci određuju našu svakodnevicu, kako percipiramo ljude i zašto ih tako percipiramo te još puno, puno, puno više od ovoga.

Kao što ste mogli zaključiti čitajući ovaj blog, preduvjet za duboko i kvalitetno učenje i osobni rast je imanje adekvatnog znanja. Zašto? Zato što nam ono daje okvir i okosnicu za novu percepciju i sve potencijalne korekcije te mogućnost da procesuiramo ono što je tijekom osvještavanja i učenja potrebno procesuirati.

Znanje, učenje i osobni rast mogu nas i naš život dovesti do pozicije koju niti jedan tekst ili predavanje ne mogu riječima prenijeti. Dubinska promjena koja nastaje uslijed tog procesa uvodi nas korak po korak u stanje koje opisuju svi drevni, samorazvojni tekstovi, primjerice iz zena, budizma i taoizma. Kombinacija znanja, učenja i osobnog rasta uvodi nas u samu prirodu i jednostavnost života, iza polariteta užitka i patnje.

Užitak i patnja kao učitelj

Kao što sam na početku ovog bloga spomenula, većina teži izbjeći patnju i imati što više užitka. U tom stremljenju nema ništa loše, osim načina putem kojeg većina želi to ostvariti. Kontradiktornost kod izbjegavanja patnje, a stremljenja prema užitku je u tome što ne možemo povećati razinu užitka u životu, ako si ne dopustimo osjetiti bol i patnju koju nosimo u sebi ili koja je izazvana onime što nam se zbiva u svakodnevici. Primjerice, ako nam umre iznimno bliska i draga osoba, a mi okrećemo leđa tome da osjetimo taj gubitak i adekvatno prođemo kroz sve emocije koje se događaju u nama, on će nas poput trna bosti i zatvoriti za daljnji tijek našeg života i iskustava u kojima ćemo se naći. Ovo je samo jedan primjer izbjegavanja boli, a takvih je popriličan broj kod svakog čovjeka.

Bolna iskustva, prošla ili sadašnja, su iznimno bitni momenti za nas i naš razvoj. Bilo koje takvo iskustvo može nas ili razmekšati, razviti i učiniti mudrijima ili nas može okameniti, zatvoriti i učiniti rigidnima. Kako će iskustva djelovati na nas, ovisi o tome što ćemo s njima napraviti i kako ćemo kroz njih proći tj. hoćemo li ih integrirati. Sukladno tome ovisi i koliko ćemo užitka moći primiti u svoj život i koliko ćemo užitka doista moći osjetiti u vlastitom životu.

Mudra odluka bi bila da učimo kroz svaki trenutak patnje te da si dopustimo potpuni prolazak kroz ono što se zbiva u nama i oko nas u datom trenutku. Svaki put kad svjesno, duboko i adekvatno prođemo kroz patnju izazvanu nekom situacijom ili iskustvom, umjesto da se zatvorimo mi se otvaramo sebi i životu te se uvježbavamo na lakše otpuštanje i integriranje budućih takvih iskustava.

S druge strane, iskustva koja nam pružaju užitak mogu nam zrcaliti gdje bi bilo dobro da se korigiramo te nas opet pogurati (ali na blaži način od bolnih iskustava) u one dijelove nas prema kojima smo okrenuli leđa i na koje bi najradije zaboravili.

Konstantno učenje i razvoj kao stil života

Sve opisano u ovom blogu nije mentalni proces, već duboko upoznavanje svoje nutrine, svog uma uz istovremeno povezivanje unutarnjih gibanja s onim što se zbiva izvana i konstantnih korekcija u ponašanju, navikama, odlukama, izborima i slično. To je suština puta učenja.

Kad me netko pita gdje je tom procesu kraj, odgovorim da ne znam te da vjerojatno krajnje točke nema. Put učenja je vjerojatno nešto što traje doživotno, a koliko ćemo duboko zaći u taj proces određujemo sami sa svojom predanošću i radom. Iz tog razloga, bilo bi dobro realno gledati na proces samorazvoja – ne kao proces koji u nekom trenutku stane, nego kao životni stil koji oplemenjuje naše postojanje iznutra i izvana.

Zakoračite u ovaj dubok proces – neka znanje, učenje i osobni rast teku svakom sekundom vašeg života. Naučite više ovdje!