Percepcija prolaznosti

Pojam prolaznosti je osnovna Budina konstatacija u kojoj on kaže: "Sve su tvorevine nepostojane, sve su tvorevine bolne, sve su pojave bez jastva". Navoditi se kroz život parolom “i to će proći”, produbljuje svijest o nama samima, životu i svemu što nam život donosi.

Što se dogodilo sa svim situacijama, okolnostima i iskustvima u životu kroz koje smo prolazili? Jedno je svemu tome zajedničko – sve te situacije, okolnosti i iskustva su prošli. Život je beskrajna kompilacija spajanja i razdvajanja. Nitko od nas ne može staviti ruku u vatru i reći da će nešto što je trenutno prisutno u našem životu tako i ostati dok smo živi. Bez obzira da li se radi o ljudima, odnosima, poslu, navikama, ponašanjima, pa sve do problema i emocija koje osjećamo. Navoditi se kroz život parolom “i to će proći”, produbljuje svijest o nama samima, životu i svemu što nam život donosi.

Sve je nepostojano i prolazno

Situacija u kojoj se našao cijeli svijet zbog korona virusa doslovno je od danas do sutra promijenila život velikog broja ljudi. Nitko to nije očekivao, niti predvidio, jednostavno se dogodilo što se dogodilo. Način života koji su ljudi vodili prije pandemije, postao je stvar prošlosti (barem za sad) te se svatko treba prilagoditi novonastaloj situaciji.

U ovoj situaciji nema razlike između rasa, financijske situacije, onoga s čime se netko bavi i slično. Svi se nalazimo u istoj poziciji, s manjim ili većim olakotnim okolnostima. Ovaj primjer jasno dočarava bit prolaznosti. Ne možemo se za ništa izvana uhvatiti, jer to od danas do sutra može nestati te je neizvjesnost nešto što obilježava svaku konstrukciju u svijetu u kojem se krećemo. Realno gledano, tako je sa svim u životu.

Prolaznost ili nepostojanost je jedna od tri karakteristike postojanja prema budističkoj filozofiji. Prolaznost znači da su uvjetovani fenomeni u konstantnom kretanju, pojave koje se razlažu i nestaju, tj. imaju svoj početak i kraj, skoro istog trenutka kada i nastanu. Pojam prolaznosti je osnovna Budina konstatacija u kojoj on vrlo sažeto i konkretno kaže: "Sve su tvorevine nepostojane, sve su tvorevine bolne, sve su pojave bez jastva".

Drugim riječima, on govori da sve što u vanjskom svijetu stvorimo to je nepostojano i potencijalno izvor boli te nema u sebi stabilnost, koju možemo pronaći isključivo u sebi samima. I to je činjenica. Pogledajmo svoj život. Situacije i ljudi jednostavno ulaze i izlaze iz našeg života nekom svojom dinamikom, nekim svojim ritmom bez ikakve naše kontrole. Stvari se jednostavno događaju same po sebi. Dođu i prođu, spoje se i razdvoje. Ne znamo kad će se dogoditi, da li će se dogoditi niti kako će to utjecati na nas. Iz tog razloga, jako je bitno znati prihvaćati prirodu prolaznosti i percipirati ju kao sastavni dio života.

Ne ostati u nečemu čega više nema

Samo spominjanje činjenice da će nešto proći i završiti u mnogima stvara grč i zamrzavanje. Zato je prihvaćanje činjenice da je sve prolazno jedno od iznimno snažnih stanja svijesti. Razviti to stanje svijesti ne možemo odjednom. Ono se gradi kroz životna iskustva kroz koja prolazimo koja nas čine mudrijima, jačima i zrelijima. Kad se više puta u našem životu potvrdi prolaznost određenih stvari, tada se mi i naš um adaptiramo na takvu prirodu stvari. Lakše se nosimo s iskustvima koja dođu i prođu te lakše idemo dalje.

Primjerice, ljudi koji su u životu doživjeli velike gubitke i lomove te kroz koje su prošli na adekvatan način, njihova psiha i podsvijest je adaptirana na eventualne buduće gubitke te će puno lakše proći kroz njih i nositi se s njima od onih koji nisu iskusili takvo iskustvo na svojoj koži. Na neki način to što im se događa biti će im već poznato te njihovoj psihi i podsvijesti prihvatljivije.

Međutim, to nije uvijek slučaj. Mnogi ljudi ostaju zaglavljeni u prošlim iskustvima, iskustvima koja su se dogodila prije godinu, pet, deset, dvadeset, a možda i više desetaka godina. Jednostavno ne mogu pustiti i prihvatiti da je nešto gotovo. Svatko od nas drugačijom dinamikom prihvaća prolaznost određenih iskustava. Ali ključ je u tome da ih se prihvaća, a ne potiskuje.

Da bi mogli prihvatiti da je nešto gotovo, bitno je svjesno proći kroz sve emocije vezane uz to iskustvo. Jednostavno si dopustiti da osjećamo sve što u datom trenutku osjećamo i na kvalitetan način propustiti to kroz sebe. Ako ne bježimo od faze razdvajanja od nekoga ili nečega, time sami sebi dajemo ruku da opet volimo, da se opet otvorimo, da opet uživamo, jednom riječju, da opet živimo. Tek svjesnim prihvaćanjem svega što faza razdvajanja nosi možemo zakoračiti u potpunosti u zonu prihvaćanja i pustiti da promjena u kojoj se nalazimo zatvori svoj krug te da mi lakog i mudrijeg uma, srca i duha krenemo dalje.

Ne znam niti jednu osobu, počevši od sebe, koja ako je na ovakav način pristupila fazi razdvajanja i prolaznosti iskustava nije nakon te faze ponovno živjela bez zadrške prošlosti. Stvar je samo u tome koliko ćemo se baviti iskustvom koje puštamo iz života i koliko će nam trebati da ga otpustimo. Ali jednom kad ga otpustimo, život u svakom aspektu našeg postojanja ide dalje. Ide dalje na pravi način, u svojoj punini, a ne da dio sebe ostavljamo iza sebe u tom iskustvu.

Prekidi odnosa, promjena karijere, gubitak drage osobe, smrt, bolesti, financijski krah, elementarne nepogode, pandemije – sve su to iskustva u kojima se u životu možemo naći. Takva iskustva nisu nimalo ugodna, niti mi je namjera reći da je kroz njih lako proći. Ali se može proći, jer kako su ta iskustva došla, tako će i otići. Jer jedna stvar je ključna - priroda prolaznosti se bazira na činjenici i to će proći.

Učenje o sebi kroz prolaznost

Uvježbavanje stanja svijesti „i to će proći”, također, traži od svakoga od nas da razvijemo stanje svijesti praznine. Na takav način razvijamo svijest i percepciju tko i što smo mi, a što nismo, te stvaramo svjesni odmak između objektnog, vanjskog svijeta i onoga što mi uistinu jesmo. Razvijanje ove svijesti je vrlo snažno, transformativno i prijemčljivo na prihvaćanje prolaznosti. Jedino iz tog stanja ju možemo percipirati u njezinoj punoj snazi i punini.

Kad razvijemo svijest praznine unutar sebe i svog uma, tada nam svako iskustvo prolaznosti daje priliku da učimo o sebi. Svako takvo iskustvo budi u nama skrivene kvalitete i sposobnosti koje ne bi nikada prije otkrili da se nismo našli u takvom iskustvu. Samo je pitanje kako pristupamo prirodi prolaznosti. Ako ju prigrlimo objeručke, ona postaje naša najveća učiteljica, a ne najveći strah.

Prihvaćanjem prolaznosti prihvaćamo srž života

Nitko od nas ne zna što život donosi. Ali ono što znamo je da što god donese, da je to sastavni i neizbježni dio njega, sastavni dio prirode polarizirane realnosti u kojoj se krećemo. I tu se prolaznost manifestira u svoj svojoj prirodi. Prolaznost i neprestana promjena su vođene beskrajnim lancem uzroka i posljedica. Obrasci unutar nas i drugih ljudi se na nevjerojatne načine isprepliću u raznim oblicima odnosa te se sastaju i rastaju kad je to potrebno.

Moći i znati prihvatiti to, znači prihvatiti samu srž života. Budisti su to sročili na iznimno lijep i dubok način. Oni vjeruju da uvid u nepostojanost i uvjetovanost svih pojava oslobađa od žudnje za životom, straha od smrti te svih negativnih emocija i postupaka koji uz njih idu. Kad možemo i znamo živjeti na takav način, tu se počinje javljati sloboda koja izvire iz nas.

Zašto? Kad smo suočeni s prolaznosti, a na ovaj ili onaj način jesmo svakoga dana, što ostaje kad se nemamo za što izvana uhvatiti? Ono što je uvijek i bilo tu, a na što većina usmjerava najmanje pozornosti – mi sami i naš bogat, unutarnji svijet. Zaronite u njega i upoznajte ga, jer tada prolaznost dobiva sasvim drugačiju sliku. Sliku koju duboko u sebi osjećamo i prihvaćamo te koju u suštini odražavaju riječi – i to će proći...