Praksa odbacivanja

U zenu kažu da je ključ prakse odbacivanja pronaći svoje originalno lice. Praksa "ni to, ni to" nam omogućuje da razumijemo vlastitu prirodu i prirodu realnosti, tako da prije svega razumijemo što nije realno i istinito te da to odbacimo. Naučite više!

Praksa odbacivanja bazira se na praksi koju određeni sustavi znanja nazivaju “neti neti”. Neti neti u prijevodu znači “ni to, ni to” ili “ni ovo, ni ono”.  Neti neti praksa nam omogućuje da razumijemo  vlastitu prirodu i prirodu realnosti, tako da prije svega razumijemo što nije realno i istinito te da to odbacimo.  Budući da tijekom života izgradimo jako puno umnih konstrukcija, baza svakog kvalitetnog sustava znanja je upravo praksa odbacivanja.

Zabluda da nemamo ništa za odbaciti

Možda neki od vas dok čitate ovaj tekst postavljate pitanje što se ima za odbaciti ili što se odbacuje? Odgovor koliko god zvuči jednostavan je zapravo vrlo kompleksan – odbacuje se sve što smo naučili i što nismo mi, te sve što ne podržava naš razvoj i ekspanziju.  Sva promišljanja o sebi i životu koja nas ne podržavaju, percepciju sebe i realnosti koja nas ne podržava, način na koji funkcioniramo u svijetu i kako funkcioniramo unutar svakog životnog segmenta a da nas ne podržava, itd.

Od trenutka rođenja naša svijest i energetski sustav se doslovno programiraju i naš mozak se umrežava na svojstven način, na način koji je usklađen s obiteljskim okruženjem u kojem smo se rodili. Naša svijest, energetski sustav i mozak stvaraju nevjerojatno kompleksnu mapu onoga što život je, tko smo te kako će nam život izgledati u svakom aspektu i pogledu. Kvaliteta te životne mape ovisi o kvaliteti i (dis)funkcionalnosti obiteljskog okruženja.

Sam proces odbacivanja je naprosto nužan iz razloga što isprogramiranost svijesti, energetskog sustava i mozga onemogućuje da doista osjetimo tko smo, što možemo, što želimo od života te da spoznamo da li je život kojeg trenutno imamo jedina mogućnost. Zbog zasljepljenosti koja nastaje uslijed isprogramiranosti, neki će slijepo vjerovati da nemaju što za odbaciti te da život ne može biti drugačiji od onoga što trenutno iskušavaju. Upravo to je i bit same isprogramiranosti – vidjeti isključivo jednu realnost u moru realnosti koje su nam dostupne.

Kad nešto u potpunosti odbacimo, tada nastaje promjena

Kad započnemo s procesom odbacivanja, tada zapravo počnemo uviđati da uopće ne znamo tko smo i što je realno. Sustavi znanja koji uljepšavaju postojeće stanje svijesti ili ono što nam se događa u svakodnevici ne mogu dovesti do istinske promjene.  Banalno rečeno, to je kao da hoćemo kupiti novi namještaj, a umjesto toga razmještamo stari po stanu vjerujući da ćemo s time postići željenu promjenu. Prava promjena nastaje kad se u našoj svijesti dogodi shift te kada i mentalno i emocionalno i energetski uđemo u novu realnost. Kada cjelokupna naša svijest zakorači u zonu van one na koju smo naučili te kada se, takoreći, odljepimo od stare realnosti.

To se može odnositi na razne odluke i promjene u našem životu. Primjerice, dogodi nam se shift i kažemo sami sebi “ne želim više biti na ovom radnom mjestu, odlučujem u potpunosti promijeniti svoj posao, od radnog mjesta, područja u kojem  radim, itd.” i to doista i napravimo te odbacimo staru strukturu posla. Ili, primjerice, dogodi nam se shift i odbacimo obrazac koji vrtimo cijeli svoj život te kažemo sami sebi “neću više ovo, to mi nema smisla”. Ili, primjerice, iskušavamo neku emociju cijeli život i u nekom trenutku se samo dogodi klik u svijesti i shvatimo koliko je to nepotrebno. Na prvi pogled, nekima će se ovo činiti jako jednostavno ili jako kompleksno. Ali u dubini svake ovakve ili slične promjene, ukoliko je ona kvalitetno napravljena, leži jako puno propitkivanja, promjena navika, korigiranja ponašanja, mentalnih i emotivnih stanja te općenito rada na sebi koje kao rezultat dovedu do ovakve promjene.  I upravo su ovi primjeri pokazatelji što znači odbaciti nešto iz života.

Praksa odbacivanja se bazira na nevezanosti

U suštini, odbaciti nešto znači ne biti vezan za to. Drugim riječima, “ni to, ni to” znači da nešto može i ne mora biti dio našeg života, da je naš stav prema tome neutralan te da možemo izabrati što ćemo pustiti u svoj energetski i životni prostor.  Cjelokupno društvo u kojem živimo bazira se na suprotnim postavkama. Društvo se bazira na nevjerojatnom osjećaju vezanosti za materijalno i nematerijalno te raznim pravilima što znači živjeti i biti živ. Polazišna točka neuravnoteženog društva leži u neuravnoteženom obiteljskom okruženju, jer društvo čine pojedinci.   Neuravnoteženo obiteljsko okruženje dovodi do toga da se naša svijest, energetski sustav i mozak umrežavaju na način da se vežemo za sve i svašta u sebi i izvan sebe, a da toga uopće nismo svjesni. Za što se možemo vezati? Za misli, jedne te iste mentalne procese koje vrtimo iz dana u dan, za emocije, za ljude, za vlastitu djecu, za roditelje, za posao, za… navedite što god želite ili ono što se manifestira u vašem životu a za što ste vezani.

Bit prakse odbacivanja je doći u poziciju koja nam je svima prirodna, a to je pozicija nevezanosti te pozicija u kojoj funkcioniramo kao neovisni sustav. Kako se to u praksi manifestira? Prođemo kroz neko životno iskustvo ili kroz neki program ili obrazac unutar sebe, spoznamo u potpunosti to kroz što prolazimo i na kraju to odbacimo. Nemamo potrebu ponavljati ta životna iskustva ili obrazac. Da bi uopće mogli nešto odbaciti, prije toga moramo proći kroz iskustvo toga u potpunosti. Jer, kako ćemo znati što točno odbacujemo, ako kroz to nismo prošli? Najjednostavniji primjer toga je recimo kako netko može odbaciti seks, ako nije prošao kroz iskustvo seksa?

Ključna pitanja neti neti prakse - tko sam ja i što je realnost?

Temelj prakse odbacivanja je doći do odgovora na pitanje “tko sam ja”. Međutim,  to čak i nije pitanje, jer je na njega nemoguće odgovoriti. Ako konstantno u sebi postavljamo pitanje tko sam ja, tko sam ja, tko sam ja… um će davati jako puno odgovora. Oni našem egu najljepši i najmilozvučniji biti će: “ti si esencija života”, “ti si vječna duša”, “ti si nešto božansko”, itd.  Ali, u dubini neti neti prakse, sve te odgovore treba odbaciti. Kad odbacimo odgovore, samo pitanje “tko sam ja” se kolapsira i nestaje. I tek tada kad nestane i pitanje, događa se nešto magično – događa se prostor unutar nas kad znamo i  spoznajemo tko smo. Jednostavno znamo, kao što sjemenka zna kako rasti.

Pitanje “tko sam ja” samo po sebi ne znači ništa. Ono je samo sredstvo da nas dovede do onoga što je nedostupno umu.  Ono je mač koji reže korijenje uma kako bi ostala samo tišina u kojoj nema ničega. To stanje je nemoguće opisati. Postoji izreka od Lao Tzu-a koja kaže: “Jednom kad je Tao opisan, on više nije pravi Tao.” U zenu potraga za odgovorom na pitanje “tko sam ja” izražava se kroz koan:  “Pronađi svoje originalno lice.” Kad bi pitali zenovce što znači originalno lice, oni bi odgovorili – to je lice koje smo imali prije nego što su naši roditelji rođeni.  Kad odbacimo sve ono što nismo mi i sva lica koja nismo mi te ostane samo praznina, tada smo pronašli svoje originalno lice. Praznina je originalno lice te smisao prakse odbacivanja je ući u potpunosti u prazninu. Tada znamo i tko smo i što je realnost. Da bi to ostvarili, pozadina toga zahtijeva predan, kontinuiran i kvalitetan rad na upoznavanju sebe i svog uma, a rezultat toga je postepeno ulaženje u stanje praznine koje se s praksom u vlastitom tempu sve više produbljuje.

Life SHIFT edukacija bazira se na praksi odbacivanja, koja predstavlja jedan od njezinih temelja. Saznajte više ovdje.