Percepcija ima nevjerojatnu snagu stvoriti iskrivljeno poimanje sebe i života, jednako kao što nam može omogućiti lagodan i opušten život prepun užitka i radosti. Jedan od ciljeva osobnog razvoja upravo je u tome da razvijemo svijest do te mjere da možemo vidjeti jasno i istinito, tj. da vidimo ono što doista je.

Kad nam je podsvijest zamagljena s utjecajima prošlih iskustava – traumama, neisprocesuiranim gubicima, neprežaljenim odnosima, toksičnim odgojem, i slično – jedini način na koji možemo vidjeti realnost je kroz prizmu onoga što nam se događalo.

Ono što sam naučila kroz ovaj posao, kao i vlastiti osobni razvoj, definitivno je činjenica koliko duboko naša iskustva oblikuju nas i naš život. Ako ništa ne napravimo da to iscijelimo, to postaje ogromna zapreka u našem razvoju, kretanju kroz život i formiranju naše percepcije.

Da bismo vidjeli stvari onakve kakve doista jesu, to traži od svakoga od nas predan rad na razvijanju svjesnosti te upoznavanju i procesuiranju sadržaja koji se nalaze unutar našeg podsvjesnog uma. Ti sadržaji nisu nestali, niti ih vrijeme može iscijeliti, već su duboko potisnuti unutar nas od kud stvaraju ogroman percepcijski zatvor.

Život u zabludama i iluzijama

Naša percepcija je nevjerojatno iskrivljena kroz razne zablude i iluzije koje vrlo često niti ne prepoznajemo da nam utječu na život. Te zablude mogu biti razne prirode. Mogu biti zablude o poslu, novcu, odnosima, načinu života, drugim ljudima, o sebi i o životu općenito. Kad smo izgubljeni u svojim zabludama, teško je vidjeti i najočitije istine. To je stanje kao da jašemo konja i da se pitamo gdje je konj.

Zabluda ima karakteristiku sljepoće. Kad god smo u nekoj zabludi, ne vidimo realno te djelujemo iz potpuno krive pozicije. Naša naviknuta percepcija može biti nevjerojatno pogrešna. Potisnute emocije, toksična uvjerenja o sebi, drugima i životu, povrede koje smo doživjeli kroz život, obrasci koje smo stvorili da bismo mogli preživjeti, obiteljski obrasci, kao i brojni drugi faktori utječu na filtere kroz koje ćemo gledati na svijet i na temelju kojih ćemo donositi zaključke, odluke i životne izbore.

Jednom kad počnemo upoznavati svoju podsvijest i kako ona funkcionira, i ako se stvarno predamo tom procesu, ostat ćemo iznenađeni koliko kroz njezine sadržaje filtriramo život i stvaramo sami sebi zatvor kojeg nismo niti svjesni. Činjenica je da često vidimo samo ono što želimo vjerovati. To se očituje u tome što možemo živjeti u zabludi oko ljubavi, našeg tijela, planova, financija, prošlosti i budućnosti, a istovremeno misliti da je način na koji percipiramo život ispravan i da izvan naše percepcije ne postoji ništa drugo.

Vidjeti ono što je – vidjeti realno

Kad živimo u iluziji, to znači da postoji prava realnost koju ne vidimo zbog obrazaca u kojima se nalazimo i uvjetovanosti koja se nalazi u našoj podsvijesti. Kad ne vidimo jasno i ne možemo vidjeti jasno, uzimamo površinu iluzije stvari kao realnost niti ne propitkujući da može biti drugačije. Nažalost, to je način života velikog broja ljudi.

Sloboda od zabluda i iluzija je jako bitna u osobnom razvoju, ali i u životu. Zabluda je okosnica koja drži temelje vezanosti, ljutnje, straha i tuge. Vidjeti kroz zabludu dovodi do oslobođenja. Najjednostavniji primjer toga je kad otpustimo i isprocesuiramo neku dječju traumu, nakon čega nam se svijest proširi i percepcija razbistri. To je samo mali korak u korigiranju naše percepcije, ali značajan za razumijevanje kako se percepcija mijenja, kako ju se može promijeniti i za evaluaciju percpecije prije procesuiranja traume i nakon procesuiranja traume. Ako ste ikada prošli kroz ovaj proces, tada znate o čemu ovdje pišem.

Kad se probudimo iz zabluda koej vrtimo, naš život je transformiran. Ovo nije jednostavno, jer je teško vidjeti okosnicu zablude. Zabluda je zavodljive prirode i može se pojaviti bilo gdje i bilo kad. Brzina pojavljivanja zablude očituje se u ovim riječima – jedna prosvjetljujuća misao i osjećamo se kao Buda, jedna obična misao i opet smo osoba u zabludi. Izmjena ove dvije pozicije ponekad se može događati i više puta tijekom dana.

Možda najbitnija stvar za stvaranje ispravne percepcije realnosti je svjesnost. Ona nam može pomoći otpustiti opčinjenost zabludama i iluzijama, koje dok ne počnemo razvijati svjesnost uopće ne vidimo. Zašto? Zato što nema onog dijela nas koji može propitkivati način na koji živimo i način na koji svijet funkcionira. Kad počnemo razvijati svjesnost postajemo mudriji i perceptivniji. Tada naš život postaje neprestani tijek promjena i razvoja, ali samo ako se opredijelimo za taj put.

Odsutnost iz trenutka, odsutnost iz tijela

Najočitija zabluda - s kojom se svatko od vas tko čita ovaj blog može poistovjetiti - je kad ne primjećujemo što se događa, kad se izgubimo u mislima i kad nesvjesni idemo kroz dan. To je kao iskustvo vožnje od točke a do točke b i kad dođemo na odredište shvatimo da se uopće ne sjećamo vožnje. Takvih trenutaka u danu može biti bezbroj! Ako živimo na takav način, jako teško možemo imati ispravnu percepciju realnosti – jer nas nema. Izgubljeni smo u virtualnom svijetu svojih misli i mentalnih procesa. Veliki periodi našeg života nestanu u transu ove zablude. Kad počnemo razvijati svjesnost, počinjemo ovo sve više i više uviđati.

U interesu konzumerističkog društva je da nas drži zauzetima s našim fiksacijama i da nas drži tupima u stanju zombija i robota. Ono što se u zapadnom društvu smatra normalnim može zapravo značiti da funkcioniramo na značajnoj razini zablude. Ova zabluda očituje se čak i kad se na van činimo uspješni i imamo sve što novac može kupiti, ali istovremeno iskušavamo nedostatak unutarnjeg mira i zadovoljstva.

Čovjek koji je odsutan iz tijela, koji je fizički ovdje, ali je mentalno, emocionalno i duhom odsutan, ne može biti sretan, opušten i zadovoljan. Takav način života je zarobljenost u pričama uma, koje su toliko kreativne i osebujne da ih je ponekad i sa svjesnosti teško uočiti, a kamoli kad ne razvijamo svjesnost.

Poricanje onoga što je

Idući oblik zablude koji se često isprepliće s našim životom je poricanje. Poricanje se pojavljuje kad ne vjerujemo što je zapravo pred nama i pred našim očima. Na osobnoj razini, možemo negirati probleme na poslu i u braku, depresiju, ovisnosti, itd. To činimo jer kao da će poricanje učiniti da problemi nestanu.

Mnogi od nas su naučili poricanje jako rano. Primjerice, naučeni smo poricati obiteljske tajne, kao što je recimo zlostavljanje. Ponekad u radu s ljudima susretnem se s tim da kad ljudi dotaknu takve aspekte svoje podsvijesti, počinju umanjivati važnost toga što se dogodilo i percipirati to kao nešto ne baš toliko bitno i bolno. To je tipičan način poricanja onoga što je, koje služi kao način zaštite od boli koja je bila prisutna u trenucima kad se zlostavljanje događalo.

Ako želimo izaći iz poricanja i vidjeti stvari onakve kakve jesu, tada je jako bitno da se u vlastitom osobnom razvoju konstantno suočavamo sa svojim zabludama. Ako na ispravan način radimo na sebi, taj rad će nas usmjeriti prema tome da osjetimo ono što smo u životu konstantno ignorirali. Kad priznamo da sa svojim zabludama i luzijama nastojimo izbjeći da osjetimo ono što smo potisnuli, to je početak izlaska iz zablude.

Najdublja razina zablude

Najdublja razina zablude zove se pogrešna percepcija realnosti. S ovom razinom zablude se najteže suočiti jer ugrožava neke od naših najdražih pretpostavki i iluzija o životu. Na temeljnoj razini, u zabludi smo oko sreće, prolaznosti i prirodi tko mislimo da jesmo.

Prvo, uzmimo u obzir ideju sreće. Svi razumijemo da vanjske stvari mogu donijeti užitak, olakšanje i sigurnost. I iako možemo u potpunosti uživati u ovim formama sreće, one nisu potpune. Mudri dio nas zna da one ne donose ispunjenje. Kad se upustimo duboko u proces osobnog razvoja, tada neminovno počinje preispitivanje ove postavke.

Neki od najbogatijih i najprivilegiranijih ljudi iskušavaju nevjerojatnu patnju, dok seljaci koji žive u iznimno siromašim uvjetima mogu biti nevjerojatno sretni. Ova činjenica definitivno pokazuje da vanjske okolnosti ne određuju naše unutarnje stanje te da mijenjanje vanjskih okolnosti nije pravi put do sreće. Iskrena sreća proizlazi iz zdravog stanja uma, koje dovodi do mudrog i otvorenog srca.

Zdravo stanje uma je stanje u kojem je naša podsvijest uravnotežena tj. pročišćena od sadržaja koje smo kroz život u nju pohranili. To dovodi do toga da su nam emocije uravnotežene, da smo stabilni, da znamo upravljati sa svojim emocijama i da nam po umu ne divljaju mentalni procesi. Tada je i naše srce otvoreno, što nam omogućuje da osjetimo život i povežemo se s njim.

U pogrešnoj percepciji realnosti, druga zabluda je prolaznost. Ova zabluda vjeruje da se možemo držati za iskustvo. Ali ništa u životu nije čvrsto i trajno. Gdje je naše djetinjstvo? Gdje su 90-te? Gdje je prošla godina, mjesec i dan? Nema ih! Sa zabludom prolaznosti, vežemo se za osjećaje, iskustva i ljude kao da su naši. Borimo se zadržati sve to, a ne vidimo istovremeno da vrijeme ide i da naši dani nestaju kao san.

Možemo živjeti mudro samo kad prihvatimo realnost promjene, tj. kad prihvatimo prolaznost. U svojoj zabludi zaboravljamo da ćemo ostariti, da će nam djeca odrasti, da naša imovina nije trajna, da se naš brak neće promijeniti. Da bi probili ovu zabludu, dobra praksa je da gledamo stare ljude – da li vam je jasno da ćete jednog dana i vi (i ja) biti tamo? To pitanje nas vodi u smjeru da prihvaćamo prolaznost kao sastavni dio života.

Naše zablude o sreći i prolaznosti ukorijenjene su u najdubljim od svih iluzija – zaboravljanju tko smo. Kad zaboravimo svoju pravu prirodu, osjećamo se odvojeni, izgubljeni u maloj perspektivi, živimo kao konj s naočnjacima. Na isti način na koji se vežemo za tijelo, vežemo se za svoje prolazne osjećaje i misli i uzimamo ih kao svoj temeljni identitet.

Reći da um, stanja uma ili svijest koja ide iz uma čini ono tko mi jesmo, takva tvrdnja je neutemeljena. Ono što se zove um i njegova stanja, konstantno se pojavljuje i konstantno nestaje. Tako da radi li se o tjelesnim senzacijama, osjećajima, percepciji, mislima ili svijesti o prošlosti, sadašnjosti i budućnosti, sve to treba mudro gledati: ovo ne pripada meni i ovo nisam ja. To je nešto što se uči kroz proces osobnog razvoja i zahtijeva vrijeme.

Buđenje iz zablude

Sva živa bića imaju u sebi potencijal za buđenje i slobodu, ali opet nisu toga svjesna. Umjesto toga, plutaju u moru patnje cijeli život stvarajući u svojoj glavi priču da ne može biti drugačije nego što je.

Sa zabludama koje su utkane u našu podsvijest gubimo ispravnu percepciju, vežemo se za zablude i zaboravljamo našu pravu prirodu. Taj proces je moguće zaustaviti i preokrenuti život i vlastitu percepciju u svoju korist.

Jednom kad taj proces započne, tada počinjemo uviđati da život nije toliko loš i težak te da možemo živjeti puno kvalitetnije i sretnije nego što smo ikada mislili da je moguće. Koliko daleko i duboko taj proces buđenja može ići, to ne znam. Ali ono što znam je da je živjeti na takav način puno ljepše, jednostavnije i životnije nego što je kroz pogrešnu percepciju realnosti i zablude koje dovode do nje. Tome svjedočim svaki dan u vlastitom životu, ali i životu ljudi s kojima radim.

Ako želite promijeniti svoju percepciju i naučiti što na nju utječe, više možete saznati ovdje.