lifeSHIFT.
Međugeneracijska trauma
Da se emocionalna memorija može naslijediti je nešto s čim se susrećemo svaki dan, samo je pitanje da li to primjećujemo i prepoznajemo. Naslijeđeni obrasci funkcioniranja, koji u sebi nose specifičan emocionalni otisak, pogled na svijet, način promišljanja i ponašanja, su nešto s čim se svatko od nas susreće, bili mi toga svjesni ili ne. Ova tematika postaje sve zanimljivija i znanosti te postoji sve više istraživanja koja iz znanstvene perspektive potvrđuju ovu teoriju. Primjerice, rezultati istraživanja provedenog na Sveučilištu Haifa u Izraelu pokazali su da se znakovi traume holokausta mogu identificirati i u trećoj generaciji potomaka. U istraživanju kojeg su proveli dr. Miri Scharf i prof. Ofra Mayseless detektirani su neprocesirani, indirektni znakovi posttraumatskog sindroma u obliku problema u komunikaciji i interakciji s ljudima i okruženjem u drugoj i trećoj generaciji potomaka žrtava holokausta.
Činjenica da traumatična iskustva utječu na potomke žrtava određenih trauma nije nova. Postoje brojna istraživanja na tu temu. Primjerice, utvrđeno je da su djeca ljudi koji su traumatizirani tijekom genocida u Kambodži depresivna i tjeskobna. Isto tako, djeca australskih veterana iz Vijetnamskog rata imaju veću stopu suicida od ostatka populacije.
Nasljeđivanje emocionalne memorije
Činjenica da se emocionalna trauma može naslijediti traži razumijevanje epigenetike. Epigenetika se bavi time kako faktori iz okruženja mogu utjecati na ekspresiju DNK. Zdravlje nije povezano samo s time koje gene smo naslijedili već i s time, da tako kažem, izražavaju li se naši geni ili ne, a na to utječu faktori iz okruženja na koje mi možemo utjecati: prehrana, tjelesna aktivnost, lifestyle i psihoemocionalni faktori.
Epigenetika zastupa mišljenje da se geni mogu, slobodno rečeno, paliti, gasiti i izražavati na drugačije načine ovisno o promjenama u okruženju i ponašanju. Rachel Yehuda, psihijatrica i neuroznanstvenica, je pionirka u razumijevanju kako se efekti stresa i trauma mogu prenijeti biološki na iduću generaciju. Ona je, također, vršila istraživanja na djeci žrtava holokausta, ali isto tako i na trudnim ženama koje su preživjele napad na Svjetski trgovački centar 11.9.2001.godine. Yehuda tvrdi da ako smo rođeni s određenom genskom strukturom da ne moramo biti u biološkom zatvoru zbog tih gena. Zašto? Zato što se mogu napraviti promjene u načinu funkcioniranja tih gena. Ideja iza svega ovoga je vrlo jednostavna i čujemo ju od ljudi gotovo svakodnevno. Ljudi vrlo često kažu kad im se dogodi nešto uznemirujuće, traumatično i bolno: „Nisam više ista osoba koja sam bio/bila, nešto se u meni promijenilo.” I tu priča počinje i za epigenetiku i za adekvatan pristup međugeneracijskoj traumi.
Epigenetika predstavlja znanstveni pogled i pristup prijenosu emocionalnih memorija kroz generacije. Iz dugogodišnje prakse rada s ljudima, mogu definitivno potvrditi da su u pravu po pitanju svega. To ne moraju biti kataklizmičke traume da bi se dogodio prijenos emocionalne memorije iz generacije u generaciju. To mogu biti neostvareni snovi, potisnuti neki dijelovi osobnosti ili razvijeni neki drugi dijelovi osobnosti koji služe kao kontrolni i obrambeni mehanizmi. Također, to mogu biti ranjeni dijelovi naših predaka kroz razna životna iskustva, kao i razni obrasci ponašanja koji se mahnito izražavaju u našem životu. Odgovornost svakog roditelja, kao i predaka, je ogromna, ako se stvari gledaju na ispravan način. Ako zažmirimo na jedno oko i kažemo „ma nije to tako strašna i ozbiljna stvar”, tada propuštamo bit energetske igre koja se odvija u svakoj obitelji i koja može koštati potomke jako, jako puno energije, živaca, vremena, a nekada čak i zdravlja i novca te vrlo nelagodnih životnih iskustava.
Kad unutar obitelji netko doživi traumatično iskustvo te ne proradi i ne transformira emocije povezane s tim iskustvom, to postaje emocionalno nasljeđe koje se prenosi na potomke. Podsvjesno gledano, energetski otisak neprerađene traume se prenosi na iduću generaciju, pa na iduću generaciju, pa na iduću...i tako u krug dok netko ne prekine lanac. Što znači prekinuti lanac međugeneracijske traume? To znači da osoba, koja ima određeni problem zbog emocionalne memorije koju je naslijedila, treba prvo osvijestiti što se događa i koji obrazac njena podsvijest vrti i nakon toga se uhvatiti u koštac s emocijama (tj. s emocionalnom memorijom koju je naslijedila). Tada te emocije treba transformirati da bi se naboj obrasca ispraznio te da nakon toga može izabrati novi oblik ponašanja, nove karakteristike svoje osobnosti i karaktera, pa samim time i nove obrasce.
Transformiranje emocionalne memorije
Cijeli naš život satkan je od obrazaca. Neke smo stvorili putem, od rođenja do sadašnjeg trenutka, prolazeći kroz razna iskustva – od prilagodbe okruženju u kojem smo odrastali do životnih izazova s kojima smo se susretali. Međutim, neke obrasce smo naslijedili, o čemu ovaj tekst upravo i govori. I jedni i drugi obrasci u jednakoj mjeri usmjeravaju naše izbore, odluke, ponašanja, snove i općenito cjelokupan naš život. Iz tog razloga iznimno ih je bitno razumjeti, jer o njima ovisi cijelo naše postojanje. Zatvaranje očiju pred ovom istinom je jednako tome kao da zatvarate oči pred činjenicom da je sutra radni dan i da idete raditi. Zatvorite oči, ali vi svejedno sutra idete raditi.
Naš život nije slučajan zbroj ponašanja i događanja. Baš naprotiv, naš život je savršeno uređen splet obrazaca koji dirigiraju našom svakodnevicom i životom u skladu sa svojim pravilima funkcioniranja. Kakva smo osoba, kakav nam je karakter, što smatramo da možemo ili ne možemo u bilo kojem aspektu, posao koji radimo, odnosi kakve imamo ili priželjkujemo ali ih nemamo, način na koji provodimo slobodno vrijeme i da li ga uopće imamo, razina naše energije, raspoloženja i volje za životom, itd. Sve ovo, kao i sve što nisam navela, je odraz obrazaca koji se nalaze u našoj podsvijesti.
Emocionalna memorija prenešena kroz međugeneracijske traume stvara ogromnu štetu i blokadu u našoj percepciji, energetskom sustavu, a da ne govorim o šteti koju čini u životu. Evo jednog primjera. Recimo da je jedan od predaka doživio iznimno puno gubitaka u životu te da je prvi od njih bio smrt oca u ranoj, dječjoj dobi, a nakon toga je uslijedio niz bolnih gubitaka koji su potvrđivali prvu traumu izazvanu smrću oca.
Emocije izazvane gubitkom - tuga, ljutnja, razočaranje i ostavljenost – zbog svoje neintegriranosti stvaraju strukturu u podsvijesti tj. iznimno jak obrazac u kojem je sasvim normalno da se takve stvari događaju, jer se u podsvijesti rola obrazac gubitka sa svim popratnim emocijama na koje se predak odmalena naviknuo. Doživljavati gubitak, i sve emocije koje idu uz njega, postaje sastavni dio identiteta tog pretka, a paralelno s tim to se prenosi i u iskustva koja se toj osobi tijekom života događaju i konstantno potvrđuju. S obzirom da se predak nije suočio s emocijama koje je izazvao gubitak, prvenstveno oca (najčešće se to događa zbog nedostatka znanja), osoba mora izgraditi obrazac ponašanja s kojim će potisnuti sve te emocije koje vriju u podsvijesti i žele izaći na površinu. Obrazac koji može razviti može biti obrazac sve mogu sam/sama (jer je ta osoba to i morala nakon što je otac umro), popraćen vjerovanjem muškarcima ne treba vjerovati (jer se osjeća ostavljen/ostavljena od strane oca zbog njegove smrti) te stvaranjem ogromnog poriva za dokazivanjem i dobivanjem potvrde od okruženja zbog jake, podsvjesne potrebe da bude prihvaćen ili prihvaćena, jer taj osjećaj osoba nije doživjela kao dijete zbog smrti oca i percipiranja da je ostavljena od strane oca.
Ovo je samo jedan od primjera, koji se, ukoliko ga predak nije integrirao, prenosi na njegovu djecu, pa unuke, itd. Djeca i unuci ne moraju doživjeti veliki gubitak ili gubitke, ali mogu zbog toga biti zatvoreni u otvaranju prema ljudima i imati isti obrazac koji je služio potiskivanju boli (sve mogu sam/sama, muškarcima ne treba vjerovati i silna potreba za dokazivanjem) kao i njihov predak. Podsvjesne igre ove vrste su nebrojene, a ako ih ne prepoznajemo, one međugeneracijski djeluju na nas i ostale članove obitelji te usmjeravaju naš život.
Obrasci koje rola naša podsvijest su dubinske, energetske igre i bilo bi dobro da ne okrećemo glavu od njih. Prije ili kasnije oni će izaći na površinu i pokazati u punom svijetlu utjecaj koji imaju na naš život. Kako će to pokazati? Kroz životna iskustva u kojima se nalazimo koja će početi blokirati, postajati konfliktna, nezadovoljavajuća i toksična za našu psihu, tijelo, a ne rijetko čak i zdravlje. Najbolji izbor koji svatko od nas može napraviti je suočiti se s emocijama koje u sebi kriju međugeneracijski obrasci, ali suočiti se na adekvatan način.
Pritom je jako bitno znati kako se transformiraju emocije, u ovom slučaju emocionalno naslijeđena memorija. Transformiranje emocija traži za početak kontakt i komunikaciju s tijelom. Emocionalna memorija, bez obzira da li je naša ili naslijeđena, uvijek se manifestira u tijelu i mi ju pohranjujemo u mišićima, organima i energetskom sustavu. Da bi se emocionalna memorija transformirala na adekvatan način bitno je osjetiti tijelo i osjetiti emocionalnu memoriju. Na prvi pogled to zvuči jako jednostavno. Međutim, oko onoga što se treba transformirati izgrađena je jaka zaštita koja služi tome da se ne dira i ne osjeti ta bol. To može ići do te mjere da ljudi iako znaju da imaju problem, jednostavno ne mogu osjetiti u sebi - niti malo ili jako malo - ono što im producira taj problem u svakodnevici. Također, adekvatno transformiranje emocionalne memorije zahtijeva adekvatno stanje svijesti iz kojeg se to radi. Bez toga se transformacija neće dogoditi. To stanje svijesti je stanje svijesti praznog prostora, o čemu sam već pisala u nekim tekstovima.
U svakom slučaju transformiranje emocionalne memorije traži znanje i praksu, kako u uvježbanosti praznog prostora, tako i u uvježbanosti u komunikaciji s tijelom i emocijama koje se u njemu nalaze.
Utjecaj okruženja na nas i naš život
Transformiranje emocionalne memorije ide u paketu sa sagledanjem faktora okruženja. Kao što i epigenetika kaže da na nas ne djeluju samo geni, već na gene utječe i naše okruženje. Isto tako, okruženje definitivno utječe na naše obrasce, jer određeno okruženje podržava određene obrasce i obrnuto. Iz tog razloga, ako se želimo mijenjati i usmjeriti svoj život u smjeru koji je podržavajući, kvalitetan i konstruktivan, bitno je sagledati i u kakvim okruženjima se krećemo. Kakvo nam je okruženje na poslu, u odnosima s prijateljima, partnerom ili partnericom, s kakvim ljudima smo okruženi, kakvo nam je ozračje u stanu ili kući u kojoj živimo, kvartu ili gradu u kojem živimo, na kakvim mjestima provodimo slobodno vrijeme, itd.
Ako želimo istinsku promjenu, tada je bitno da je svatko od nas dovoljno hrabar i odvažan da se odvoji od okruženja koja mu štete, od ljudi u čijoj blizini se ne osjeća ugodno i zdravo te da izaberemo život koji nije utaban unaprijed određenim međugeneracijskim traumama na temelju kojih biramo specifičan život već da pratimo glas svog autentičnog dijela koji leži ispod slojeva emocionalne memorije, bilo naše ili naslijeđene. Uz predan rad, to je itekako moguće. Taj put nije jednostavan, ali kad znate sve ovo tada je to put na koji se isplati zakoračiti.
Upoznajte svoju strukturu obrazaca i transformirajte emocionalnu memoriju, saznajte više ovdje.