Put praznine

Koliko duboko ćemo upoznati prazninu te koliko duboko ćemo se deidentificirati od svega onoga što nismo, to nitko ne zna niti nam može reći. Ali ono što je sigurno je to da ako se krećemo putem praznine osjećati ćemo se dobro - to je ogromni plus!

Postoje razni putevi koje možemo u životu izabrati. Svaka naša odluka, u krajnjoj liniji, usmjerava naš život u nekom smjeru, na neki životni put. Međutim, bez obzira na manje ili veće životne odluke koje povremeno donosimo, postoji najdublji izbor puta koji svatko od nas može izabrati te koji drastično utječe na naše postojanje i svakodnevicu. O tom putu govore drevna znanja zena, taoizma i budizma, a danas ga možemo susresti pod nazivima mindfulness, prazan prostor, praznina, čista svjesnost, itd.

Upoznavanje praznine

Kretati se putem praznine je stvar znanja i prakse. Praznina je stanje svijesti koje kod većine ljudi nije razvijeno. Odmalena pa sve do odrasle dobi, ako se nismo susreli sa znanjima koja nam mogu približiti što praznina je i kako ju uvoditi postepeno u svoj život, mi doslovno ne znamo što je praznina i kako izgleda to stanje svijesti. U tom slučaju, praznina nam je potpuno strana i nepoznata.

Odmalena uči nas se tko smo i kakvi smo – lijepi, inteligentni, sposobni, nesposobni, uspješni, neuspješni, ovakvi i onakvi te su ovo samo neki od epiteta koji u nama stvaraju identifikacije i obrasce putem kojih će se razvijati naša osobnost, obrasci, pa samim time i životni put. Neki od tih obrazaca toliko srastu s nama da na najdubljoj razini sebe vjerujemo da smo mi taj obrazac, koji oblikuje naše misli, emocije, ponašanje i životne izbore.

Budući da većina ne poznaje prazninu, put kojim koračaju je put obrazaca, naučenih oblika ponašanja i postojanja, koji im nude limitiranu percepciju sebe, realnosti i iskustava koja mogu imati. Taj put je prepun bolnih emocija i bolnih iskustava. To je doslovno put patnje. Većina ljudi obrasce koje su stvorili u djetinjstvu unose u svoju odraslu dob i u sve životne segmente. Primjerice, ako je netko bi zlostavljan kao dijete, naučenost na zlostavljanje se može prenijeti u kasnijoj dobi recimo na posao. Pa iako više nema te osobe koja osobu xy zlostavlja, u odrasloj dobi zlostavljat će ju figurativno rečeno posao, kroz konstruiranje raznih situacija koje će izvlačiti na svjesnu razinu iste osjećaje koje je osoba xy osjećala i kao dijete kroz zlostavljanje. Isto tako, patnju je u realnosti u kojoj živimo nemoguće izbjeći, jer određene životne okolnosti jednostavno ju pokrenu u nama. Primjerice, gubitak voljene osobe, smrt bliske nam osobe, bolest, lom nekih životnih okolnosti, itd. Iako je patnju nemoguće izbjeći, iznimno je bitno da ne ostajemo u njoj zaglavljeni. Bez znanja o praznini, nažalost, ljudima se upravo to događa.

Zašto je praznina toliko bitna?

Osoba koja je jako puno govorila o patnji je Buda. Buda je rekao da doći do korijena naše patnje i jasno ju vidjeti  je početak oslobođenja, početak slobode. Prema njegovim riječima, koje su jedna od njegovih prvih istina, patnja je univerzalna te potpuno prepoznavanje njezinog postojanja je prvi korak na putu buđenja. Njegov dubok uvid je bio taj da sva patnja proizlazi iz pogrešnog razumijevanja da smo odvojeni. Ova percepcija nas kao odvojenih bića, stavlja nas u zaborav naše prave prirode, čiste svjesnosti koja nas povezuje sa životom. I upravo u ovim riječima on govori o važnosti praznine.

Ono što iskušavamo da smo mi je kombinacija poznatih misli, emocija i obrazaca ponašanja. To je ono što smo odmalena učili o sebi. Um to okuplja u cjelinu te kreira priču o osobnom entitetu koji ima kontinuitet kroz vrijeme. To je naša osobnot, naša persona. Sve što iskušavamo uklapa se u tu priču o tome tko smo i postaje naše iskustvo, postaje mi. Odvojiti se u potpunosti od te slike o sebi je put, put praznine.

Krajnji cilj puta praznine je biti u potpunosti u praznini.  Da cijela priča o putu praznine ne zvuči predaleko i apstraktno, kao što sam naziv ovog teksta kaže bit je u putu. Između krajnjeg cilja potpune praznine i naše trenutne pozicije, kako u svijesti tako i u životu, postoji jako puno koraka na kojima praznina iskazuje svoj sjaj te nas poput zvijezde usmjerava prema rastu i istini.

Svakodnevno, ako smo prisutni u tijelu, bezbroj situacija traži od nas potpunu svjesnost i sagledanje onoga što se događa iz praznine. Praznina nam u nekim situacijama može probuditi razumijevanje prema nama samima i prema ljudima oko nas, može nas zaustaviti da ne napravimo neki krivi potez ili neadekvatno reagiramo, kažemo nešto što ne želimo i zbog čega ćemo požaliti te nam pomaže da pozdravimo i otpustimo emocije koje nam razne situacije tijekom dana aktiviraju.

No, ono što je najbitnije, razvijenost stanja svijesti praznine, barem u nekoj mjeri, omogućuje nam da vidimo sebe unutar obrazaca koje doslovno svakodnevno vrtimo. Sagledanje tih obrazaca, i sebe u toj igri, iz praznine dovodi do uočavanja besmilenosti onoga što radimo i kako se ponašamo.  I upravo na sve navedene načine umanjujemo ili u potpunosti otpuštamo patnju iz svog života, budeći u sebi svijest „ja nisam to“ i radeći na  obrascima koji nas sputavaju.

Svijest nisam to

Put praznine i kretanje tim putem sastoji se od dva segmenta. Prvi je upoznavanje i uvježbavanje tog stanja, kroz svakodnevicu i vježbe koje su kreirane upravo za buđenje tog stanja i adaptiranje uma na njega, a drugi je odvajanje, deidentificiranje od svega onoga što nismo mi. Ova dva segmenta su međuobno povezana i isprepletena. Deidentifikacija od onoga što nismo uvodi u dublji kontakt s prazninom. Što više upoznajemo prazninu u sebi, to više vidimo obrasce, priče i zablude kojima vjerujemo i po čijim pravilima živimo. S druge strane, ako na adekvatan način ne mijenjamo, ne procesuiramo i ne otpuštamo obrasce, priče i zablude koje nama, a možda čak i drugima, štete, tada ne možemo produbiti svijest o praznini, jer je dio naše svijesti zarobljen u tim obrascima, pričama i zabludama.

Praznina je iscjeljujuća jer nam daje mogućnost da sagledamo sve ono što nismo, daje nam drugi, istinski kut gledišta te samim time ogromnu priliku za promjenu i dubinsko iscjeljenje. Iz nje možemo osjetiti i percipirati tko i što jesmo, a tko i što nismo, a taj pomak u svijesti je jedini transformativan te nam jedini omogućuje da otpustimo i misli i emocije i obrasce koji nas sputavaju da živimo opušteno, mirno i dostojanstveno.

Da bi duboko zakoračili u stanje praznine, i počeli istinski koračati ovim putem, promjena se – iako ne rado koristim ovu riječ, ali je u ovom slučaju tako - mora dogoditi unutar nas, moramo ući u novo stanje svijesti. A put praznine je doista put, u pravom smislu riječi. Svaki dah, svaki dan je poligon za uvježbavanje ovog stanja. Svaka situacija je poligon za uvježbavanje ovog stanja. I tko zna, možda jednog dana se dogodi klik i uđemo u ovo stanje u potpunosti.

Kad je stanje svijesti praznine razvijeno, osjećamo se dobro

No, prije nego što se dogodi potpuni klik, svatko od nas ima puno posla da bi do tog klika uistinu moglo doći. Kad smo identificirani i u raznim obrascima, mi smo ranjivi. Kada je čovjek „ranjen“, tada je cijeli svijet pozornica koja ugrožava tu ranu, i zato su ljudi drski, grubi, okrutni i rigidni ili bojažljivi, zatvoreni, šutljivi i nevidljivi. Čovjek koji je iscijelio svoje rane i identifikacije može prihvatiti i sebe i druge ljude i svijet oko sebe te može imati razumijevanja za sve što je onako kako jest i nikako drugačije, jer nema rane koje vanjski svijet aktivira. Ali ima nešto drugo. Kroz sustavan rad kroz dva segmenta puta praznine, on dobiva sve više sebe, sve više je čovjek u svakodnevnim situacijama i prema samom sebi, ali i puno više od toga.

Ako razvijamo stanje svijesti praznine, jedno je sigurno, konstantno ćemo rasti. A koliko duboko ćemo upoznati ovo stanje te koliko duboko ćemo se deidentificirati od svega onoga što nismo, to nitko ne zna niti nam može reći. Ali ono što je sigurno je to da ako se krećemo putem praznine osjećati ćemo se dobro, a to je ogromni plus i dubinska svjesna ili nesvjesna želja svakog čovjeka.

Zakoračite na put praznine, saznajte više.