Sam naslov neke može zbuniti, jer se možda neki od vas pitaju: „Nego gdje sam ako nisam u tijelu.” Nažalost, većina ljudi nije povezana s tijelom te većina niti nije svjesna da žive na takav način. Velik dio naše svijesti i pozornosti nalazi se u našoj glavi, većinom u našim pričama za koje se ulovimo te koje se mimo naše svijesti vrte tijekom cijelog dana. Osim u pričama, svijest je zarobljena i u prošlim iskustvima koja su ostavila trag na psihi i tijelu, u brigama za budućnost te bavljenju raznim nebitnim stvarima, koje se ionako nikada neće ostvariti. Iscjeljivanje rascjepa između uma i tijela neizostavan je korak u iscjeljivanju svih nas. Time iscjeljujemo svoj dom i svoj temelj na kojem je sve drugo izgrađeno. Iz tog razloga, vratiti se u tijelo je jedna od temeljnih postavki kvalitetnog osobnog razvoja.

Odvojenost od života

Kad smo odvojeni od tijela, odvojeni smo od života. Odvojenost od vlastitog tijela manifestira se kroz odvojenost od doživljaja vlastitog tijela. Doživjeti vlastito tijelo znači osjećati što se u njemu zbiva, od tjelesnih senzacija, osjećaja, upozorenja koje nam tijelo šalje, signala kad je zapravo gladno, žedno, umorno, kad trebamo stati, a kad se pokrenuti, itd. Međutim, prije svega, doživjeti vlastito tijelo znači da provodimo svakodnevicu usidrene svijesti i pozornosti u svom tijelu.

Kad nismo u kontaktu s vlastitim tjelesnim senzacijama i osjećajima, u nekom trenutku postajemo poput tempirane bombe. Drugim riječima, počinjemo se osjećati preopterećeno i ne možemo više upravljati svojim reakcijama, ponašanjem, tonom glasa, izgovorenim riječima, što uvelike otežava kretanje kroz svakodnevicu. Kad ne slušamo impulse svog tijela, kao što su, primjerice, impulsi kad trebamo stati, a kad se pokrenuti, tijelo se počinje razbolijevati. Primjerice, ako puno radimo i imamo jako malo vremena za sebe, za odmor, za ostale životne segmente mimo posla, i ne poslušamo impuls da trebamo stati, tijelo će se razboljeti. Početi će s učestalim prehladama i virozama, a nakon toga u nekim slučajevima može poprimiti i ozbiljnije oblike oboljenja. Ili, primjerice, ako idemo daleko preko svojih granica, onoga što možemo ili želimo te u velikoj mjeri narušavamo svoj integritet – bez obzira da li se ovdje radi o nekom toksičnom odnosu, iznimno lošoj navici ili nečem drugom, to se može ozbiljno odraziti na naše zdravlje.

Odvojenost od tijela kulturalna je epidemija. To otuđenje uvelike zabrinjava, jer nas odvaja od samih korijena postojanja. Kad smo odvojeni od tijela, gubimo radost koja proizlazi iz dinamične povezanosti s jedinom živom prisutnošću koju nam je zajamčeno imati cijeloga života. Kad su um i ono što se u njemu događa odvojeni od tijela, u nama se događa ogromna patnja. Ljudi u tolikoj mjeri pate zato što žive u mentalnim pričama i vlastitim povredama, koje ne mogu niti ne znaju promatrati, procesuirati i otpustiti. Te priče i povrede formiraju cjelokupnu našu osobnost, naše izbore, odluke, motiviranost te prije svega sposobnost da živimo. Jedna povreda ili jedna priča može zarobiti cjelokupnu našu pozornost te nas zatvoriti u vrlo mali, psihički prostor koji će se odražavati u vanjskom svijetu kroz vrlo mali opus zbivanja, promjena, kretanja i volje za životom te percepcije da može biti drugačije. A priča i povreda je nerijetko puno više od jedne te upravo varijacije na temu tih priča i povreda čine okosnicu odvojenosti uma od tijela. S ovakvim scenarijem se nerijetko susrećem u radu s ljudima i to je nešto što bi bilo dobro da svatko od nas osvijesti, procesuira i nakon toga nastavi živjeti na način koji je dostojan jednom ljudskom biću.

Bez dubinskog kontakta s tijelom postajemo fragmentirani

Odvojenost uma od tijela zove se disocijacija. Disocijacija stvara ogromne posljedice u svakodnevnom funkcioniranju. Primjerice, žene se zbog velike odvojenosti od tijela podvrgavaju plastičnim operacijama kako bi prilagodile izgled svog fizičkog tijela kulturalnim normama modela, koje svakodnevno gledaju na plakatima i u medijima. S druge strane muškarci umrtvljuju svoje osjete i osjećaje kako bi ovladali slikom „što znači biti muškarac u ovom društvu”. Zbog iznimne patnje koju stvara odvojenost uma od tijela, mnogi ljudi podliježu ovisnostima, umrtvljujući još više svoje tijelo hranom, drogama ili kompulzivnim aktivnostima. Sve ove radnje još nas više fragmentiraju i odvajaju od tijela.

Ta fragmentacija i odvajanje počinje još u ranim danima. Primjerice, djecu se zlostavlja na razne načine i prisiljava ih se na poslušnost te ih se na taj način istjera iz njihovog mladog tijela i prije nego što ga nauče shvaćati. Takvo nešto se ne bi događalo da su roditelji u kontaktu s tijelom te da mogu osjetiti svoju djecu umjesto da s nasiljem nastoje doći do rješenja. Drugim riječima, takve stvari čine neutjelovljene odrasle osobe koje ne znaju što svojim ponašanjem uništavaju.

Kad smo fragmentirani, ne možemo osjećati životnost, ne možemo osjećati sebe, druge ljude i svijet oko sebe. Pogledajte to iz ovog kuta. Kad vas nešto muči i okupira cjelokupnu vašu pozornost, da li možete osjetiti trenutak u kojem se nalazite, dan kroz koji kročite i sve što se u njemu zbiva? Odgovor je sigurno – ne. Glava vrti filmove sto na sat, tijelom je pod naletom stresa i najčešće zgrčeno te nastojite analitičkim umom pronaći rješenje. Uzmimo u obzir da se ovdje radi o nekoj akutnoj situaciji koja vas je stavila u takvo stanje, ali što je sa svim ne akutnim situacijama – drugim riječima, svakodnevnim funkcioniranjem - u kojima se osjećamo beživotno, neraspoloženo te ne vidimo izlaz niti bilo kakav smisao? Te ne akutne situacije generira naša odvojenost uma od tijela, a tu odvojenost generirala su naša životna iskustva. Svako iskustvo koje je bilo neugodno, bolno, traumatično i ako nismo kroz njega prošli na adekvatan način, tj. ako nismo svjesno procesuirali sve emocije koje su u nama pokrenula ta iskustva, stvoriti će unutar nas disocijaciju. Dio naše svijesti i pozornosti ostati će zarobljen u tom iskustvu i odvojiti nas od tijela. I tako iskustvo po iskustvo, disocijacija po disocijacija i mi polako u potpunosti izlazimo iz svog tijela i zaboravljamo kakav je uopće to osjećaj biti u tijelu.

Uspostavljanje ravnoteže

Da bismo se ponovno osjetili živima i da bi nam se vratila životnost, koja nam je poznata iz perioda kad smo bili mala djeca, bitno je raditi na rascjepu između uma i tijela te na komunikaciji s tijelom. Prije svega, bitno je početi osjećati tijelo, početi osjećati sve osjete i osjećaje koji se u njemu nalaze te prepoznavati i osvijestiti sve priče i mentalne procese koje glava vrti. Vraćanje svijesti i pozornosti u tijelo je postupan proces, ali isto tako i proces koji je paralelan s radom na rascjepu između uma i tijela. Što više disociranih dijelova sebe integriramo, to ćemo više osjećati tijelo i više biti u tijelu, i obrnuto. Što to znači? To znači da što više svojih toksičnih obrazaca, koje smo stvorili kroz nelagodna životna iskustva ili kao način preživljavanja, transformiramo, to ćemo biti životniji i prisutniji u tijelu.

Razlog zbog kojeg nam je nelagodno biti u tijelu je velika količina tjelesnih senzacija i emocija koje nisu ugodne. Zato je mnogima lakše pobjeći u glavu i ne osjećati ništa, iako s time gube nevjerojatno puno. Osjećaj životnosti kojem težimo nalazi se u tijelu, osjećaj mira kojem težimo nalazi se u tijelu, osjećaj sigurnosti kojem težimo nalazi se u tijelu te najdbulje iskustvo sebe možemo iskusiti upravo uranjajući u dubine svog tijela i uma.

Kad radimo na komunikaciji s tijelom i na rascjepu između uma i tijela, i ako to radimo na kvalitetan i sistematiziran način, unutar nas se počinje pojavljivati i uspostavljati ravnoteža. Kad se ravnoteža počne pojavljivati, to znači da se počinjemo osjećati mirnije, opuštenije, prisutniji smo u trenutku, spontaniji smo, imamo više volje za životom, kreativniji smo i možemo uživati u svakom trenutku. Najtraženije kvalitete stanja uma pojavljuju se upravo kad si dopustimo povezati se sa svojim tijelom i osjetiti ga. Samo je pitanje hoćemo li se odlučiti upustiti u taj proces.

Životnost je smisao

S vremenom, ako sustavno radimo na tijelu i rascjepu između uma i tijela, osjećaj stabilnosti unutar nas će biti sve veći. Što je veća ravnoteža unutar našeg uma i tijela, veća je i stabilnost. Što je veća stabilnost, veći je osjećaj uzemljenosti. Biti u stanju osjećati svoje tijelo i sve što se u njemu zbiva te moći to propustiti kroz sebe dovodi do stanja uzemljenosti. Uzemljenost nam pruža izvor snage, jer nas povezuje s našim tijelom te dovodi svijest u tijelo. Osjećamo se budnije i življe kad se silazna struja svijesti poveže s tijelom te se sastane s rubovima i granicama fizičke stvarnosti. Mnogi ljudi koji su naučili kako uzemljavati tjelesne senzacije i emocije su drastično povećali osjećaj životnosti. Kad smo uzemljeni, možemo biti prisutni, fokusirani i dinamični, naš doživljaj je izravan i osjetilan te smo samopouzdani i povezani s vlastitim izvorom potpore.

Danas se pojam uzemljenosti drastično iskrivljuje te ga se koristi u raznim kontekstima koji nemaju nikakve veze s pravim značenjem ove riječi. Uzemljenje je energetski proces i energetska kategorija te specifično stanje postojanja. Ono se postiže sustavnim i ozbiljnim radom na transformaciji uma i dubinskoj komunikaciji s tijelom te prije svega traži predanost, a kao rezultat upuštanja u ovaj proces javlja se između ostalog i životnost.

Biti u tijelu neminovno budi i pokreće osjećaj životnosti. Životnost je ono nešto čemu veliki broj ljudi teži, ali ne znaju kako to nazvati. Ona je nešto što ljudima nedostaje, čega su ljudi željni kao čovjek vode u pustinji. Dubinski gledano, mi zapravo ne težimo toliko smislu života, koliko uistinu težimo životnosti. Kad smo životni, smisao života je i više nego očit. I zato biti u tijelu je itekako vrijedan način postojanja te vrlo bitan korak za ulazak u novi način postojanja, za ulazak u prazninu.

Iskusite kako je živjeti s prisutnošću u vlastitom tijelu, naučite više ovdje!