Patnja i emocionalna bol koju ljudi vrlo često iskušavaju postala je neizostavan element svakodnevice. Uzrok toga je opsjednutost umom, točnije programima koji su u njega inkodirani od strane obitelji, školskog sustava, društva, kulture, okruženja i ostalih elemenata. Nažalost, većina je ljudi danas prešla granicu optimalnog korištenja uma -za ono za što nam je on i potreban, te je postala nesvjesno opsesivna s njegovim sadržajem koji dirigira apsolutno svaku sekundu života.

Sve u životu, od najmanjih sitnica, kao što je primjerice kamen, do ljudi i životnih iskustava um ima tendenciju oblijepiti etiketama, točnije filterima kroz koje doživljavamo svijet. Ti filteri su uvjetovani našim iskustvima iz prošlosti te nam stvaraju površan doživljaj života koji sve što doživljavamo stavlja u poznate okvire koje mi onda zovemo realnost ili život. Međutim, takva percepcija nas odvaja od dubine života stvarajući polovično iskustvo onoga što znači biti živ.

Naša prošlost temelj je strukture našega uma, a struktura uma temelj je identifikacija koje iz nje nastaju. Struktura uma predstavlja kompilaciju uvjerenja o sebi, drugima i životu, raznih emocija, misaonih formi, obrazaca ponašanja, navika, programa i morfogenetičkih polja koja čine ono što mi nazivamo „ja“. Svi ti elementi duboko su ukorijenjeni u našu strukturu te smo s njima dubinski poistovjećeni. Osnovni problem te poistovjećenosti je gubitak izvornog, bazičnog ja, koje nema veze s ovim elementima.

Kad se svjesno uđe u proces samorazvoja, započinje proces osvještavanja te strukture i identifikacija koje iz nje proizlaze. Svaka naša promjena stvara jasniju sliku nas samih, ali i svijeta oko sebe. Samorazvoj postaje kao čišćenje jako prašnjavog stakla gdje se tijekom svake promjene makne mali sloj prašine nakon čega bolje vidimo te smo korak bliži istini.

Tada se u naš život počinje vraćati dubina. Svaka sekunda života poprima novu svježinu, a najveći užitak stvara ponovno doživljavanje vlastitog izvornog ja koje se dio po dio polako počinje pojavljivati i integrirati s našom svakodnevicom. Buđenje tog dijela nas je temelj samorazvoja, jedina stvar koja nas može dubinski ispuniti i stvoriti dubinski osjećaj mira i radosti, dok se dobrobit tog procesa pretače u sve segmente našega života.

Iz poistovjećenosti sa strukturom uma ne može proizaći zadovoljenje i realizacija naših dubinskih htijenja i ciljeva kroz koje težimo doći do dubinskih stanja blagostanja, bio to mir, radost ili nešto treće. Jer postavlja se pitanje: da li ta htijenja proizlaze iz našeg izvornog ja ili određene isprogramiranosti, uvjetovanosti našeg uma te, ako proizlazi iz nas, imamo li dovoljno energije i adekvatan mindset da bi se to i ostvarilo? Realizacija naših dubinskih htijenja događa se kad smo na dubinskom nivou usklađeni i povezani s dijelom našeg izvornog ja koje nam je za to potrebno. Tada se to događa prirodno, s lakoćom i tečno, kao što priroda mijenja svoje oblike s prelaskom godišnjih doba.

Što smo više ukorijenjeni u umu, što on više dirigira našu percepciju, osjećaj sebe i svijeta oko sebe, to će nam život biti prazniji te ćemo biti više „mrtvi“ u vlastitoj stvarnosti. Tada nas ništa neće moći iznenaditi, stvari će postati nezanimljive, a život će sve više poprimati notu „već viđeno“. Takvo funkcioniranje je temelj monotonije i kolotečine na koju se velik broj ljudi žali, jer u uvjetovanosti našeg uma nema iznenađenja, sve je unaprijed determiniramo, sve se unaprijed zna zbog čega naš život postaje robotiziran, a ljudi (koliko god grubo zvučalo) postaju roboti.

Na taj način se gubi radost, kreativnost i, ono što je najbitnije, životni žar. Nije bit u tome da prestanemo koristiti svoj um, te analitički, racionalan pristup životu niti mi je namjera to ovom pričom istaknuti. Bit je u tome da sami sebe dovedemo u točku gdje nećemo biti zatvorenici vlastitog uma i njegove dubinske uvjetovanosti koja nam onemogućuje ekspanziju i doživljavaj istinske dubine života te kao temelj svog postojanja postaviti jednu sasvim drugu poziciju – poziciju svjesnosti.

Tada se događa vrlo prirodan proces deidentifikacije od strukture uma koji drastično produbljuje kvalitetu života, ali takav jedan proces zahtjeva kontinuiranu vježbu i dubinsku motivaciju za promjenom.