Raditi zato što se mora ili ono što se voli

Koliki broj ljudi radi posao koji ne voli? Nekada me ljudi znaju pitati da li je bitno da pronađu svoju životnu svrhu. Puno bolje pitanje je - osjećate li se dobro u tome što radite i razvijate li se kao osoba u tome što radite? Naučite više iz konkretnog životnog primjera.

Jeste li ikada razmišljali o tome koliki broj ljudi radi posao koji ne voli? Nažalost, jako veliki broj ljudi ima upravo takvu situaciju. Svaki dan se bude ujutro i na zvuk alarma prva misao koju imaju je – želim ostati u krevetu i dalje nastaviti spavati s istovremenim osjećajem grča u trbuhu. Mnogi će reći to tako treba biti, ne može se tu ništa napraviti, ne znam što bih drugo radio/-la, treba mi novac… I to su sve za svakog čovjeka opravdani razlozi, koji proizlaze iz vlastitih uvjerenja, trenutnog stanja svijesti i životnih okolnosti u kojima se nalaze. Međutim, o kojem god razlogu da se radi, koji si netko može složiti u svijesti, situacija ne mora nužno biti baš takva. Budući da se na radnom mjestu provede minimalno osam sati dnevno, nakon čega većina nema niti volje niti energije za bilo što drugo, logičan zaključak je da veliki dio energije i vremena kojeg imamo na raspolaganju tijekom života odlazi, u ovom slučaju, doslovno u vjetar. Idemo pogledati malo dublje na konkretnom primjeru i vidjeti u čemu na dubljem nivou potencijalno leži jedan od uzroka ovog problema.

Unutarnji konflikt – konobarenje ili sport?

Prije nekoliko godina na uvodni razgovor za coaching došao mi je čovjek koji je bio neopisivo nesretan s onim što radi. Dugi niz godina je konobario po raznim kafićima i imao je i više nego dobre prihode od tog posla. Noćne šihte, puno šarma koji je donosio dobre napojnice, svega par radnih dana u tjednu… Na prvi pogled posao iz snova za neke, ali ne i za Mladena. Paralelno je završavao i fakultet, koji ga je još manje zanimao od samog konobarenja. Zanimljiva stvar u svemu tome je bila ta da je on znao što želi raditi i kad bi počeo pričati o tome u njegovom glasu se pojavio entuzijazam, njegove riječi su imale više energije, a njegova neverbalna komunikacija je pokazivala da je to put kojim bi volio krenuti u svom životu. Mladen je pokazivao veliki interes za sve što ima veze sa sportom i odmalena je nevjerojatno uživao u sportskim aktivnostima i bilo čemu što je povezano sa sportom.

Zanimalo me zašto ne radi posao koji ima veze sa sportom, ako pokazuje toliki interes za taj segment. Moje prvo pitanje nakon što je on to izjavio je išlo upravo u tom smjeru: „Zašto ne radiš posao koji je povezan sa sportom?“ To pitanje je pokazalo pravu sliku stvari – pobudilo je ogromnu nesigurnost i nepovjerenje da on to može te je izjavio:  „Možda sam i prestar sad već za to, a i nemam završen Kineziološki fakultet.“ Mladen je tada imao 25 godina.

Modeliranje poslovnog puta roditelja

Međutim, najzanimljivija stvar je bila ta što je rekao da je i njegov otac bio konobar te da je cijeli život htio biti kuhar, ali to nikada nije ostvario te ga je to činilo vrlo nesretnim. Ta rečenica je jedna od vrlo čestih situacija koje se ljudima u poslovnom segmentu događaju. Možda se i neki od vas dok čitate ovaj članak mogu pronaći u tome. Naime, vrlo često se događa da ljudi krenu u poslovnom segmentu stopama svojih roditelja. Primjerice, dugi niz generacija u obitelji može postojati stomatološka ordinacija, koju svaka nova generacija nasljeđuje te bez ikakvog propitkivanja upisuju Stomatološki fakultet i kreću stopama svojih roditelja. Osnovno pitanje je da li uistinu oni žele to raditi? Nekada da, ali vrlo često ne. Drugi slučaj može biti kao slučaj kod Mladena. Roditelj radi u nekoj branši i dijete nasljeđuje taj obrazac funkcioniranja u potpunosti nesvjesno, modelirajući roditelja po pitanju toga kako bi poslovni aspekt trebao izgledati te kada se zapošljava izabire radno mjesto koje odgovara onome od roditelja. Zanimljivo je bilo i to što je Mladen rekao da je radio u dosta kafića u kojima je radio i njegov otac.

Ako roditelji ne vide afinitete svoje djece te ih ne potiču da ih razvijaju i ne usmjeravaju ih u tom smjeru, djeci kad odrastu jedino što preostaje je jedan od gore navedenih slučajeva ili potpuna pogubljenost po pitanju toga što bi htjeli raditi, ali taj slučaj nije tema ovog članka. Ako roditelj ne usmjerava svoje dijete te je i sam nezadovoljan svojom karijerom, jedno je nepobitno – dijete će to na svjesnoj, ali nažalost i nesvjesnoj razini osjetiti te jedino što mu preostaje je prilagoditi se onome što vidi, tj. modelirati svog roditelja ili roditelje i krenuti njihovim putem.

Ako se to dogodi, potencijal koji postoji u svakom čovjeku da radi ono za što ima „žicu“ ostaje u potpunosti u sjeni te gomila vjerovanja, emocija i obrazaca ponašanja izmodeliranih od roditelja dobiva glavnu ulogu u životu te osobe. To je bio i Mladenov slučaj te niti ne čudi zašto je bio toliko nesretan zbog toga. Niti jedna osoba koja radi ono što joj nije prirodno i ne radi ono za što ima istinski potencijal, ne može biti zadovoljna. Zašto? Zato što se u svakome od nas nalazi nešto što se želi izraziti na samo nama svojstven način, našim verbalnim, emocionalnim i energetskim vokabularom te sve ostalo naspram toga je blijeda kopija.

Osjećati se dobro u onome što radite je najbitnija stvar – i moguća!

Kroz individualni rad, Mladen se trebao konfrontirati s identifikacijom s poslom koju je iskopirao od svog oca, trebao je otpustiti razne emocije i vjerovanja koja su ga držala u poslovnoj petlji u kojoj se nalazio. Kako je vrijeme odmicalo, polako mu se počela kristalizirati vizija što bi doista želio raditi te je dobio jaku motivaciju da upiše Kineziološki fakultet, iako je iza sebe imao već jedan završen fakultet. S jasnom vizijom što želi raditi, počele su mu se otvarati i dolaziti prilike da krene smjerom kojim istinski želi. U toj tranziciji bilo ga je predivno gledati. Postao je drugi čovjek, čovjek koji živi ono za što ima dar i što rezonira s njegovim najdubljim potrebama. Međutim, njegova promjena nije bila samo po pitanju posla. Njegove emocije, mentalni procesi, ponašanje i energija su se u potpunosti promijenili.

Ovo je samo jedan od niza sličnih primjera s kojima se susrećem u svojoj praksi. Rad na ovakvim stvarima je vrlo individualan, jer razne životne okolnosti mogu dovesti do toga da netko radi ono što ne voli. Ali ono što je najbitnije je to da se na tome može raditi i da se stvari mogu posložiti na način da svatko tko želi promjenu krene poslovnim putem koji odražava potencijal za to nešto specifično što se u svakome ponaosob nalazi.

Ako imate ovakvu situaciju, napravite nešto u vezi toga – razriješite to u sebi, jer tu gubite ogromnu količinu energije. A život je uistinu prekratak… Nekada me ljudi znaju pitati da li je bitno da pronađu svoju životnu svrhu. Obično ne volim previše mistificirati stvari, jer su stvari vrlo jednostavne te bi ih bilo dobro gledati iz ovog kuta i postaviti pitanje na drugačiji način – osjećate li se dobro u tome što radite i razvijate li se kao osoba u tome što radite? To su ključna pitanja, jer ako je odgovor na njih da, tada to što radite ima smisao te je to smisao samo po sebi.

Napravite prvi korak...

*Imena polaznika LifeSHIFT programa i coachinga su promijenjena radi zaštite njihove privatnosti.